Nachtfresser

"Put neumjerenosti vodi u zamak mudrosti."
William Blake

Jedan od naših najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća uspješno je branio dosta teško branjivih teza, između ostalog da ne postoji povijest umjetnosti. Naime u umjetnosti je teško govoriti o nekom kronološkom rastu i napretku, štoviše ciklično se javljaju razdoblja dekadencije i nazadovanja, ja bih dodao što Grlić onda nije znao, da se eto taj proces umjesto "kraja povijesti" i politički upravo odvija, tako da se po tome umjetnost više ne može smatrati ekskluzivnom.
Nisam o tome mislio danas filozofirati nego opisati svoj glazbeni razvoj, od možda objektivno boljeg do moguće lošijeg. Tako sam ja u završnim razredima gimnazije već slušao Led Zeppelin, Uriah Heep, te Wagnera i Liszta koji su doduše zauvijek ostali, jer su od klasike ostali avangardisti, s kojima se doduše lijepo družiti, ali nisu baš za slušati. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za razliku od većine "dogmata" iz mog društva uhvatio sam priključak punku i novom valu, u Sarajevu su novi primitivci, a u Rijeci Paraf i Termiti mi bili i generacijski bliski. Počeo sam studirati germanistiku, već sam imao kontakte s njemačkim anarhistima pa sam pratio i gradsku gerilu u Njemačkoj i Italiji, te su nakon nastupa na "Rock against Racism" Clash stekli kultni status kod mene, međutim majicu koju je frontmen nosio nisam uspio nabaviti, a bila mi je želja.



Glazbeni razvoj se pred kraj studija promjenama "ekipe" te stila života kretao u neobičnom smjeru, te sam uz praćenje prije navedenih scena dospio najdalje u prošlost popularne glazbe, oduševio se scenom i prije hard rocka, Jefferson Airplane i naravno kraljica psihodelije Grace Slick, povijest koja se razvija naopačke. Njima se oduševio i moj vareški komšija (tamo sam završio gimnaziju) Čombe, koji živi u Puli, te neke nove cure, pa je tako nastala i uzrečica"Ma tko će ga znati, idi i pitaj Alice"...

"Zato je bolje da sada stanete
I obnovite sve vaše ruševine,
Jer mir i povjerenje mogu izvojevati pobjedu,
Unatoč svim vašim porazima."

Plant-Page: "Pjesma useljenika" (prijevod NF)

Univerzalna poruka ratnicima uz betlehemsku svijeću mira. Naravno drugi interpretatori će tumačiti da pjesma slavi vikinške ratnike, i oni koji u borbi padnu završiti će u veličanstvenoj Walhalli, bloger Sewen je u komentaru jednog drugog mog posta spomenuo da je boravio u istoimenoj dvorani slave kod Regensburga, ti drugi interpretatori će naravno drugu strofu istrgnuti iz konteksta.
Sve dok smo u situaciji da su u većini vulgarni interpretatori svega od književnosti do povijesti, a ljudi blizu svog biološkog kraja vode najveće svjetske sile i orgijaju zabavljaju se igrajući svoje zadnje velike nepredvidive igre s ulogom milijuna ljudskih sudbina, a predstavljajući se kao mirotvorci, sreće za svijet nema. Takvom vremenu svjedočimo.
Krivci za sve nikako neće biti oni milijarderi koji od bahatosti ne znaju kako bi se eto jutros zabavljali, nego isključivo drugi i drukčiji.

Vrijeme je napraviti pauzu sa škakljivim temama. Površni ljudi, a takvi prevladavaju u svim skupinama i miljeima, mogu vrlo lako steći dojam da ne držim ni do kakve tradicije, nije baš tako. Imamo veterinarku svog izbora, naravno bivša učenica, do nje ipak idemo autom, nije najbliža, najpoznatija nam čak blizu stanuje, ali iza izbora stojimo. Danas smo išli po posebnu hranu koju Jin troši kao glavne obroke, naravno uvijek se malo i šverca, za doručak ga sirom budim i mamim do zdjelice, naravno to nisu moji gorgonzola ili roquefort, meki nepikantni su zastupljeni u našem ritualu. Kad idemo veterinarki u "Njušku", tradicionalno se zaustavimo za kruh u popularnoj pekari, a ispred je često i teta s domaćim voćem i povrćem.



Danas smo nakon zbilja dugo vremena odlučili usput i ručati vani, ponesene su i Jinu bobice, a i vodu ionako uvijek imam u torbici. U "Marunu" je najbolji, odmah ću naglasiti, banjalučki ćevap u gradu, ja ga jedem u kombinaciji sa šiš ćevapom, a imaju i lijepu bašću...Toliko da se hejteri mogu šprdati s ćevapima kao izborom



Naravno gastro vrhunac je slijedio kod kuće, torta se od sinoć hladila, ja sam tople ostatke testirao još sinoć, ali blizu savršenstva je tek danas, ne topi se samo krema u ustima, puno je tu sastojaka mada sve izgleda jednostavno.



Nalazi markera i UZ su još jednom bili oke, odličan izgovor za opako griješiti...

p.s.
@gogoo: Imaš odgovor ispod prethodnog posta...

Laibach u Jajcu link

Laibach su povodom proslave dana zasjedanja AVNOJ-a (praznik bivše države) nastupali u Jajcu u dvorani u kojoj se to zasjedanje održavalo. To je bilo iznenađujuće jer su bivšoj državi nakon ispada u Zagrebu (projekcija felacija preko Titove slike) bili u nemilosti, imali zabrane nastupa, a režimski ideolozi su ih proglasili bendom s nacističkom ikonografijom što i nije bilo daleko od istine. Na otvaranju ovogodišnjeg koncerta se frontmen i vođa sastava simbolično ispričao zbog tog ispada mrtvom predsjedniku, sve to prepričavam naravno s njemačkog portala (link gore), koncert je mogao početi s projekcijama iz života u bivšoj državi u pozadini, te sportskim uspjesima (vježbanje Miroslava Cerara npr. na konju s hvataljkama, za koje je osvajao zlatne svjetske medalje) kao i sletovima ne samo jugoslavenskim nego i sjevernokorejskim gdje su Laibach kao prvi zapadni bend trijumfalno nastupali. Kad se atmosfera zahuktala pjevač je zagalamio: "Smrt fašizmu!", publika je zborno oduševljeno uzvratila :"Sloboda narodu!" i tako par puta i onda je sagalamio "Sieg!" (prvi dio njemačkog nacističkog pozdrava "Sieg heil!", no cijela dvorana je umjesto nasjedanja na foru prasnula u smijeh. Na kraju koncerta umjesto mirnog razlaza zadovoljnih ljudi, slijedilo je novo iznenađenje koje nitko nije očekivao, psovanje publike uz tekst pjesme kod nas manje poznatog kantautora Damira Avdića (prilažem pjesmu sa zagrebačkog koncerta, tko ne čuje dobro tekst i bolje mu je), autora koji danas izaziva sablazan kao Laibach nekad i rijetko tko je siguran "što je pjesnik zaista htio reći".



p.s.
Otvoren je novi trgovački centar u susjedstvu, ajde barem su pustili grafitere da oslikaju zidove. Prilažem drugu fotku nakon što mi je lopovica ukrala karticu na kojoj naravno nema nje), prva još nije za javnost, već je pao mrak je slika ne baš bistra. Ispostavlja se da je kartica tehnološki zaostala i jako ju je teško nabaviti pa eto ideje čitateljima bloga za praznični mi dar (danas sam fotkao s posuđenom drugaricinom, ispada po trgovcima da smo te kartice samo nas dvoje koristili, kartica je
xD-Picture card (fujifilm najbolje, ali nije bitno)

Razvojni proces

Najprije su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
sretno

Onda su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
nesretno

Onda su otkrili
da ih mrze

Onda ih više
nisu mogli prepoznati

Onda su otkrili
da ih uopće nisu ni imali

Onda su voljeli svoje misli
Na svoje misli
i svoje ljubavnice

Onda su počeli svoje misli
na svoje misli i svoje ljubavnice
držati besmrtnima

Onda su umrli

(1982)

Prijevod iz knjige Maleš/Karaman: Goethe u samoposluživanju

Erich Fried (1921-1988) je ovu knjigu napisao 1982. godine, iste godine mu je dijagnosticiran rak, nakon toga je više puta operiran dok 1988. nije nakon jedne od operacija i preminuo. Od nacista je kao židov pobjegao u London gdje je živio do kraja života. Bio je kritičar fašizma, kapitalizma općenito i intervencionističke politike tadašnjeg SSSR-a u svom lageru, kao i politike države Izrael.
Pokušao sam s umjetnom inteligencijom na njemačkom jeziku proćaskati o Friedu i interpretirati ovu pjesmu i inače kronološki rasporediti vrijeme nastanka nekih zbirki usporedo s događanjima u njegovom životu, dobio sam očekivano površne odgovore. Na moje izravno pitanje da li se sreo početkom sedamdesetih u Londonu s radikalnom ljevičarkom i kasnije gerilkom ili teroristicom, kako vam drago, Ulrike Meinhof dala je UI(KI) potpuno nesuvisle odgovore. Nije dokazano da je Ulrike Meinhof boravila u Londonu početkom sedamdesetih (naravno da nije dokazano kad je u to vrijeme bila u dubokoj ilegali kao najtraženija teroristica) i onda još blesavije, da se vjerojatno radi o zabuni jer je u blizini Londona živjela žena istog imena i prezimena. Erich Fried je više puta potvrdio da poznaje U.M. (teroristicu) i poimence je spominje u nekim pjesmama, moja poznanica tadašnja novinarka je boravila tad tjedan dana kao gošća u velikom Friedovom stanu i gotovo je sigurna da je jedna od prisutnih bila i najtraženija žena Europe. Izvori radikalne ljevice dostupni na internetu iznose pretpostavku samo da se ona u tom periodu krila u Londonu, no UI je očito programirana koje izvore smije koristiti.

Odlutao sam od ove moćne pjesme i njene interpretacije, koja mislim dalje nije ni potrebna, pjesme su kao i slike, u njima čovjek ili pronađe ili ne pronađe sebe.

Kao arhivska naravno moja ilustracija danas jedan berlinski javni zahod:

Južina je i histerična cvikata kuja
mi rano jutros ukrala iz fotića xD-Picture card
dao sam joj ga u ruke da se uvjeri
da je nitko nije slikao ružnu kao smrt
široku kao trokrilni ormar
nabildanu poput onog odvratnog lika jučer u Potjeri
mislio sam kartica ko kartica
samo da ne vrišti ranom zorom,
ali nije, nema tih starih od jedne gige u gradu
eh da je samo jedna časna koja laže
eh da glupost nije nova normalnost
jer kao što oni kažu:



Lopovi ne kradu
Ubice ne kolju
Mulci ne siluju
I krv ne liju

Nijedne nema bolje od naše policije

Lopove zatvaraju
Ubice kažnjavaju
Mulce miluju
I rane zalivaju

Nijedne nema bolje od naše policije

Ličnu kartu imaš
Zato šamar nemaš
Kod nas to je tako
Završi brzo lako

Nijedne nema bolje od naše policije

A ništa, valja nam s blogerom ap-plaćenici trenirati za šumu:

Napisali povodom 4000.posta prije 10 godina:

Prijatelju ti si rijetka zvjerka
okom svojim život mjerka
dodaš i riječ koju
iz dana u dan ko po loju
nižeš istine britke
ponekad vodiš naizgled uzaludne bitke
a kad tamo uvijek pobjeda je tvoja
zapisima tvojim imao sam čast
u knjizi da se s tobom nađem
da sebe u postu s tobom vidim
brojku ovu zaokružio si vješto
dokazao da riječ i slika znače mnogo
vidimo se opet jednoga dana
zaokruži brojku na pet i one nule
blog je s tobom pravi virtualni raj
uvijek je bilo budala i rata
ti vješto brodi svojom riječi
ne daj da te išta spriječi (Sjedokosi 28.12.2015. 13:46)

Iskreno, baš me nisi fasciniral.
Mislim da je toga tu 99 % smeća. Nemreš me fascinirati ni Tomasom, ni Ničeom, ni Kantom, ni piratima.Jedino kaj volim pogledati, tu,
su te guze sa Krka.
Velim, nemoj se ljutiti, ali, ono, tih par frendova sa Int. kaj su književnici, pa ono, ti si frend sa njima, pa stalno maltretiranje, indirektno, da kupiš njihova Djela.
Ooooooo, jebate, postoji iznad njih, svakoga, bar 1000000000 svijetskijih, poznatijih imena, pa mi na kraj pameti ne pada da kupim ikaj, a kamo li da čitam nekaj od njih.
Užas i jeza.
Ja to, onak, iskreno.
Ko s filmovima. Nemrem nabrojati ni 50 dobrih. Sve ostalo je smeće.

Ma možda sam u takvoj fazi.
Sam sebi se gadim. (alexxl 28.12.2015. 13:58)

Čestitam na tolikim godinama na blogosceni! Volim tvoju realu koju ispišeš i pofotkaš na svoj, poseban način. Puno puta na te surove, životne slike, umjesto da se zapitam, uhvatim se kako se smješkam. Koketiraš sa životom, ja to volim. Želim ti još puno postova, sve ima smisla ako ima nama. (O-da životu! 28.12.2015. 22:29)

Tvoj je blog dobar, pače, najbolji blog na blog.hr-u. Favoriziranje je normalno i kod blog urednika, kao i kod tebe, mene, ... kao pojedinaca bez bitnog općeg utjecaja. Jednako je tako uobičajeno da na kritiku gledamo osobno i u startu nedobronamjerno, dapače, želimo je eliminirati kako bi zadržali privid neupitnosti vlastite prihvatljivosti. Što nam manje vremena ostaje to nam je potrebno više i čvršća vjera, jer uz vrijeme više nemamo ni volje za nova saznanja, kamoli promjene. Kako god, super je kada se zamaramo tricama i kučinama. Sretno ti, ma što pod time podrazumijevao ;) (dražeN ;) 28.12.2015. 23:25)

Ah, vama muškarcima brojevi su taaaaaaako važni..... :P
Just kidding! Čestitam prijatelju! (windfuckersister 29.12.2015. 11:50)

Dobar si u odijelu :)
Nego, idemo dalje :) (exRegina 28.12.2015. 14:15)

Danas smo bili na antifašističkom maršu i prvih put zadnjih godina je iskrsnuo problem, ekipa se u gužvi nije mogla sva pronaći, tako da za neka znamo da su bili, ali se nismo vidjeli. Napad grupe maskiranih crnokošuljaša se dogodio upravo kad smo mi dolazili na trg, vidio sam metež, vidio sam naše redare i grupu koja je pohrlila prema crnima, nisam se mogao probiti do mjesta događanja, neki su se nasmijali kad sam drugaricu pitao koji su naši, zaboravio na Duccea, jbga crvenocrne su bile i boje anarhista, ovi bi trebali kao u Germaniji biti smeđi, poput zdravih govana. Pojavila se policija i brzo je stvar bila riješena i prvo zagrijavanje parolama, vodile su preko megafona tri cure ili mlade žene, jedna ima klinku od tri godine, sreća da ju nije vodila, ovo i nije više baš sigurna zemlja. Ipak više od tisuću ljudi u svakom slučaju, nisam ni pola kolone mogao snimiti, nije lako zaplašiti, drugi put su napali u kafiću kad smo se velika većina razišli. Inače maskirana banda je napadala petardama, očito se najviše boje žena i pasa. Nas nekolicina smo primijetili pobočnika najpoznatijeg desničara ovih krajeva kako je sve filmovao, on je iskreni antifašist kao naši desni blogeri, kad bi netko želio ne bi bilo teško otkriti tko šalje maskirane batinaše. Glavni junaci marša su naravno drugarica i Jin, morao sam naravno i sebe ugurati u post, uniformirani redari su sve poznati likovi alternativne riječke scene, zajedničko im je da ne podnose uniforme, ali danas su se s razlogom očito tražili muški za čuvanje kolone...

... Ali sam bio viđen i od onim koji me nisu vidjeli. Sanja Tumara je dolje u prizemlju gradske knjižnice Rijeka u prepunom prostoru predstavila knjigu dražesnog naslova "Iz Hrvatske s ljubavlju".



Ulazilo se kroz ona ogromna teška vrata, to je druga stvar koju ne volim u navodno prekrasnoj zgradi, o prvoj je Sanja Tumara pričala na promociji i na tome joj hvala. Mi smo, gospodin Jin i ja bili ispred tih vrata, što svjedoče standardno mutne fotke. Inače Sanja Tumara je vodila kampanju naše nove gradonačelnice Ive Rinčić, a prije toga je od najbezličnije stvorila po objektivnim mjerilima, najuspješniju riječku i hrvatsku političarku. Po objektivnim mjerilima, kažu uvijek "objektivni" novinari novog "Novog lista", najviše je profitirala njena agencija od poslovanja s gradom nakon pobjede Ive Rinčić i to višestruko više od jadnih zelenih vladajućih Zagrebčana, po podacima koje otkrivaju najpametnije blogerice i blogeri. Ali da se ne udaljimo od vrata, pogledajte ih kolika su, da se to zaglavi...:



Najzanimljiviji mi je bio razgovor s najboljim riječkim kvizašem i đokerom u Potjeri koji ne griješi, ekipa mu je dijelila treće mjesto na nedavnom državnom prvenstvu, ali su naravno proglašeni četvrtima. Dok mi je pričao pojedinosti natjecanja, dame u pratnji su izgubile strpljenje i krenule unutra, primijetio je i naprasno smo se pozdravili. Nisam uspio saznati je li Dejana još uvijek smatra boljim ne samo od njega nego kopljem udaljenim od svih. Iva Rinčić je kasnila na predstavljanje knjige, a Philips baterije kupljene na akciji izgleda ne podnose hladnoću pa su glumile da su prazne, te eto šeficu ne snimih.



Zanimalo me kakva je bila ta Sanja Tumara. Kažu da je par puta nakon obraćanja voditelju s ako smijem reći naravno i dobila riječ i da je odmah izrazila žaljenje što je zbog politike vodstva ustanove, koja ju je ugostila, njena kujica morala ostati doma, a onda je nadahnuto ispričala priču o toj kujici. Prisjetio sam se oveće skupine ljudi, koja je zastala dolazeći i promatrajući mene i Jina na travi, ne negodujući, pretpostavljam ...da je i ona bila među njima jer sam primijetio ženu s lošim odabirom okvira naočala. Jin se svejedno prebacio na zemljanu podlogu, koliko se sjećam makete i to je trebala biti trava, ali eto, nema trave dok traje obnova...

Kolega profesor Čonta mi se prestao sviđati kao osoba kad je uoči rata počeo nešto petljati s ipak nacionalističkom, mada opozicijskom i nešešeljevskom strankom, ali je kao pravi domoljub kad je zagrmjelo otišao u Kanadu. Ipak njegov bend je na koncertima imao nevjerojatnu energiju, poput Parafa, Pankrta i Kud Idijota kod nas, a tamo mi je Koja s "Disciplinom kičme" ipak bio bliži, ali se na koncertima ipak nije toliko treslo.Ta vriska i buka su meni kao vječnom buntovniku pasali, mada se danas isto tako živčan kao jučer mogu glazbeno odmoriti i kod naših blogerica.

Ilustracije su mi moje stare fotografije, uglavnom s trulog Zapada, puno mi ih je nestalo pa ovih dana istražujem što se još na netu može naći...
p.s.
Sad moram u ledeni grad na vađenje krvi, počinju u 6.30, a već sad će biti red pred laboratorijem, uglavnom kolege penzići :(