Nachtfresser

Danas zadnji put pratimo našu Dinaju, koja je otplovila u drugu dimenziju...

Danas zadnji put pratimo našu Dinaju, koja je otplovila u drugu dimenziju...

U novom postu obrađujem društvo restrikcija i zabrana svega lijepog i prirodnog, tobože s intencijom zaštite privatnosti, dok s druge strane cvijeta deepfakes pornografija.
Post možete naći na ovom linku:

Zabranjivanje prirodnosti

Klikanjem na lijevo od headera (fotografije mojih očiju) možete doći do novosti na blogovima koje vrijedi pratiti...



p.s.
U blog editoru ovdje se i gutaju moji objavljeni blogovi, sad smo već na 1283, kao da pišem od jučer, a ne skoro 22 godine...

Zbilja nema smisla ostajati ovdje gdje mi sad osim u blog editoru novi postovi kao onaj jutros brzo nestaju s naslovnice, ono nadao sam da će me barem na fresh listi taj takozvani bug ostaviti na miru. Ovdje ću do daljnjeg ostavljati linkove na moj do sad foto blog.Tamo na vrhu lijevo od headera s mojim očima, klikom na crtice ili prije toga strelicu, otvara se pogled na vaše najnovije postove i po toj listi ću ići komentirati, ne da mi se dolaziti na naslovnicu, od vas koji češće dolazite do mene i objavljujete nije mi prihvatilo Modrinu, vas koji rjeđe objavljujete ću postupno dodavati kad vidim kako će ovo funkcionirati.

Dakle novi post možete kliknuti ovdje :

Povratak na mjesto zločina

Tko iz principa ne želi klikati ne mora, može kao i svi komentirati ovdje, gdje ću, dok mi blog.hr bude dozvoljavao ulogirati se, objavljivati kratak sadržaj posta i jednu od više slika:

Vice President JD Vance gets roundly booed at the opening ceremony of the Milano-Cortina 2026 Olympics. "Those are a lot of boos for him, whistling jeering," says the presenter. US athletes receive a warm welcome from fans, though.

Što god mislio o Amerikancima, svaka im čast na ovakvim ispadima istinskog domoljublja, volio bih doživjeti i da se naši navijači i sportaši znaju postaviti prema svojim vlastodršcima.



Ne pratim sport, ali je ovo bilo utjeha vidjeti, koliko bi glava kod nas za tako nešto palo.
Inače čitam jutros da nisu samo ljudi u Ukrajini na minus trideset i više bez struje i grijanja, isto vrijedi za skoro cijelu Irkurtsku oblast u Rusiji, nastavimo sa sportskim navijanjem u kaputima i zastavama s vanjskih strana prozora...
p.s.
Kad nešto napišem moram odmah objaviti, nema naknadnih ispravki, jer ništa ne ostaje u blog editoru, sad već piše da sam objavio samo 1282 od 6911 postova, ako nestane blog , odnosno isprazni, da znate o čemu se radi, ja do osmog mjeseca prošle godine imam svu arhivu spašenu, sinoć sam imao poteškoća i kod sejvanja...

.

Najprije nas je strefio strujni udar, zima je hladna i skupa u starim kućama, bacila nas u knockdawn, zatim me poruka na nokiji digla, u Tisku imamo paket. Naravno nevolja nikad ne dolazi sama, nestalo je i plina, valjalo je, prije spuštanja do kioska, pričekati bocu za plin.



Idem putem do škole pa nizbrdo prema kiosku. U susret mi ide časna, je li to loš ili dobar znak ne znam, za svaki slučaj malo zamagljujemo lice, znate kakvim fundamentalističkih kršćanskih baba imamo na blogu. Pohvala Tisku, paket zdravlja i solidarnosti je stigao za jedan dan, pokuda, očito je, valjda iz sigurnosnih razloga, otvaran s obje strane. Lijepo se osvjedočiti da još imaš prijateljica, a i da neprijatelj budno bdije za tvoju sigurnost.



Povratak ipak pješice poprijeko, znate da sam ispod nebodera. U prvom neboderu s lijeva na samom vrhu žive prijatelji, bili smo tamo, uz treći često šetamo Jin i ja, omiljena kaka zelena površina, s četvrtog se, subjektivni dojam zbog čestih ljepljenja policijskih traka, najčešće skače.



Koliko god potrošili na struju, prostori se ne mogu zagrijati, griju nam barem dušu druge stvari, bića i spoznaje, okusu naših kolača se ništa ne može približiti, kao i osjećaju da i u daljini imaš neke koji misle na tebe.
p.s.
Inače jučer sam počeo pisati sasvim drugi post sa Staljingradom u naslovu, pričekat će, za Staljina itekako vrijeme radi...

Jučer u dugoj mračnoj večernjoj šetnji meditacije o dvije smrti, vijesti su me kao namjerno dostigle uoči iste, osim naše neponovljive Dinaje, vizionarke ljubavi, otišao je još jedan navjestitelj mogućeg boljeg svijeta, Vejvoda, riječka urbana legenda, kako se obično veli, profesor u suknji, ajme meni sablazni za desnu blog scenu.
Scene pak, kakvoj smo svjedočili, uvijek me ganu i odagnaju zle misli, Jina koji je očito bio zaokupljen samo time kako savladati uzbrdicu, prešišalo je par maca koje je nekamo žurilo, bilo je vrijeme večere.



Par koraka dalje na trotoaru me prestigao otac s mališom na ramenima, čuo sam samo teško pitanje:" Tata, zašto more izgleda mračno iako je plavo?"

Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću (s Dinajinog bloga)

Od AnnaBonni mi je stigla kratka i nemilosrdna poruka, uvjerio sam se na Vjetrovom blogu, osjećaje neću dijeliti s blogerskom zajednicom, Sewen je kao poetska duša prije par dana predosjetio i posvetio našoj Blogerici pjesmu, ja sam čim je nestala s bloga napisao post apel, Blogy je čak stavio na naslovnicu, Modrina i Euro su se stalno raspitivali i eto, nelagoda je bila opravdana, vječna ljubav je barem ostala zabilježena na ovom prolaznom mjestu...

Poznato je da nas slabo tko voli kad smo slabi, pa tako i vlastiti pas. Oke, kad se razboliš u njegovoj nazočnosti ili nisi dobro, spreman je probdijeti noć uz tvoj krevet, ali jao tebi ako on procijeni da si sam kriv i da si ga izdao. Tako sam se jučer dugo zadržao u KBC-u, nije išlo baš glatko, vratio se doma s povezom preko oka, koji nije skidan cijeli dan, a ni preko noći. Izostalo je skakanje i izlasci van na svaki njegov mig, uostalom i pljuštalo je preko dana skladno mom raspoloženju. Nisam ni sjedio za računalom i svaki tren se osvrtao gdje je i kako on, nego buljio slabovidnim okom u mrak. Imali smo samo jedan kasni izlazak nakon popodnevne šetnje i to ne van vrta, ja sam čak ostao ispod nadstrešnice dok je on radio krug po kiši na travi.
Zato sam jutros rano ustao, odgovorio na jučerašnje komentare kod sebe na blogu, pogledao na Indexu i FB-u što se jučer događalo, pomislio svako zlo za neko dobro, vidim da su mi se prijateljice živcirale primijetivši usklađenost zbrojnih medija s tezama HDZ-ovaca i njihovih satelita u saboru, ništa očekivanije, kao i nemuštost oporbenjaka. Dočekao sam i Eurove fore i fazone, dugo nakon buđenja, a Jin je odmah za mnom došao u dnevni boravak i zadrijemao, mada se po noći našetao po sobi, u krevetić, iza krevetića, izgledalo je sve u redu.
E onda sam napravio grešku...Po mrklom mraku sam probudio psa, i natjerao nas van jer je na internetu pisalo u najpovoljnijoj verziji da kiša počinje za pola sata, unutra sa spuštenim škurama po kiši (noćas je lijevalo) nemam pojma kako je vrijeme vani, vidim samo temperaturu 7 stupnjeva. Kiša je vani već padala i obojica smo radili ono što ne smijemo, ja zbog očiju natezat se, on se pak i inatio i živcirao (ne smije zbog šećera) i jutro je išlo k vragu.
Po ovom idiličnom selfiju nakon povratka, nitko ne bi pomislio kakve su se drame između nas događale, u stvari jedino me on još može izbaciti iz takta svojim nepovjerenjem i tvrdoglavošću, ostalo sve u državi je previše predvidivo.

Dug današnji dan je započeo posjetom bolnici, moja gastro doktorica, ona iz odjela za rak, radi tu samo ponedjeljkom i trebalo je loviti termin u šestom mjesecu nakon UZ prvog šestog. Išlo je prilično glatko i brzo, termin je tjedan kasnije dva prva ponedjeljka u šestom mjesecu.
Sutra pak neće ići glatko, ako se odluči da mogu dobiti injekciju, kako sam shvatio treba ciljati malo preostalog prostora za spašavanje.



Iz KBC-a sam išao poprijeko pored muzeja suvremene umjetnosti, koji se ne urušava samo u koncepciji, nakon slavnih dana ravnateljovanja Slavena Tolja, nego tabele upozorovaju da se uz muzej hoda na vlastitu odgovornost, prijete stalna urušavanja. Novaca ima, isprsit će se i grad Rijeka, ne samo država za ove primitivne biznismene, koji su eto ipak uboli medalju.
Sad mi je jasnije što mi je Julia govorila da u ekipnim natjecanjima za Njemačku navijaju do finala ekipnih natjecanja, onda strahuju od trijumfa, jer ni oni nisu imuni od nacističkih orgijanja. Slaviti i posebno nagrađivati broncu je valjda autohtoni izum bogatih država.



Prije autobusa ubrzavam hod, vidjevši psa preko puta, i mene će Jin vjerojatno nestrpljivo čekati za još jednu šetnjicu prije ručka.



Ipak mi šef doma daje vremena kratko predahnuti i informirati se o aktualnim zbivanjima, nisam imao pojma da je grad obećao doček za bilo koju medalju, da sam znao navijao bih za Island, kao što jučer nisam posebno navijao ni za Rijeku u Osijeku, žao mi Sopića, jako mi se sviđao dok je trenirao Rijeku, nakon ipak malo prepotentnog Jakirovića.
Mislio sam napisati pjesmu, nešto u stilu, kad bi kod nas izbio državni udar nitko ništa ne bi primjećivao, ljudi bi se mučeni egzistencijalnim pitanjima vozili na posao, nikog ne bi bilo previše briga što je nekoliko političara za koje su glasovali pohapšeno, ma lukavije bi ja to zapleo, ali eto, imao sam početnu ideju, međutim Jin mi nije dopustio poetski slijediti tijek misli, vodio je ka neboderima, ima par zelenih površina između njih pogodnih za kakanje. Neboderi su s druge strane menii uvijek izazov za fotografiranje.



Nas nekolicina smo upozoravali što će se dogoditi kad Trump dobije američke izbore, diktatura milijardera nad rajom, završetak dugogodišnjeg osvajanja medija i ispiranja mozga, lijepo je vidjeti i "demokratsku" blogersku bagru kako likuje zbog zauzimanja trga, a ono, kao ograđuju se od trumpizma, sve već viđeno. Jedan kao zanimljivo piše, pa izgleda i da jedan reprezentativac nije ispranog mozga, jedan na trgu je, ako sam dobro čuo u šetnji među neboderima, uspio u onoj hipnotisanoj gomili podići antifašistički transparent, uvijek se nađe neki jedan

Odradili smo dugu večernju šetnju, pokušavamo držati neki ritam. Ulice su puste, trotoari puni automobila, svjetlosno zagađenje oko dizalica izuzetno, blješti i nama koji gledamo iz daleka, znam da fotić to ne može loviti, ali me zanima koju će kombinaciju boja stvoriti.
Veći dio grada je inače u polumraku., zanimljivo pseće igralište, pored kojeg prolazimo pri kraju puta, blizu kuće, je osvjetljeno, Jin koristi priliku za završnu okrepu.
Pamtim sarajevske kasne šetnje, stalna mimoilaženja s ljudima, meni svejedno paše ova otuđenost i svi ti osvjetljeni stanovi iza debelih zavjesa...

Zanimljiva najava noći muzeja dovela je do odluke prošetati do Art kvarta "Benčić" središta svih zbivanja. Lijepa šetnja za nas troje, skupine ljudi, dolazak oldtimera nije slutio na razočarenje. Osoba koja mi je ipak najčešće padala na pamet je prvi ravnatelj muzeja suvremene umjetnosti (MMSU) na novoj lokaciji, čovjek koji umjetničkoj Rijeci itekako nedostaje, Slaven Tolj.
Čovjek nas je razmazio, doveo Daniela Richtera i Ulaya između ostalih, čovjek kojije otvorio muzej s retrospektivom Toma Gotovca...
I što sad imamo, izuzetno kičasto osvijetljen sporedni ulaz (prema art kvartu) kroz prozor vidimo unutra kite se drvca, to je valjda jedna od najavljenih kreativnih radionica... Jin i ja nismo ulazili niti smo išta pitali, vidjeli smo da je jedino dobro osvjetljena suvenirnica i blagajna, uostalom ljudi su hrlili u gradsku knjižnici, tamo je očito bio muving i uz zbilja vrijedne oldtimere, šteta što mi fotografije nisu uspjele, uz vječnog Caddilaca dominirao je autoiz filma "Povratak u budućnost", nisam znao, pa je drugarica pitala tipa koja marka, opet nisam čuo, samo sam razumio da je tvornica propala, ništa iznenađujuće u vrijeme opće bezidejne dekadencije (ona prije drugog svjetskog rata je imala i svjetlih uzleta)...

















I za kraj, kada uz muzej za cvijeće, identičnu imamo mi u kupaonici, našli na otpadu, prebojali, uredili :P

Moj internet dnevnik
pjesmarije
Blog
subota, svibanj 9, 2009

Povrat imovine

Vrati mi moje bore
Besramna kradljivice
Vrati mi moju dosadu
Kak ti je samo palo napamet
Strpat je u napaljenu tebe
Vrati mi moj daljinski
Bez njega teve nema smisla
Vrati mi moju nemoć
Erekcije postaju prenaporne
I daj molim te
Obuci jednom običan jeftini bijeli donji veš...

p.s.
Ne znam kako se Hucu da petljati po prljavštini mlađih dana, fuj, odvratno, svašta su nam onda zabraniteljke dopuštale, a ne možeš više ni u Kafkino vrijeme sve uništiti, internetska arhiva ne dopušta, tko se skinuo, skinuo se.
p.p.s.
Punč kocke su izvrsne. Recept vam ne bi vrijedio jer kad ja mutimiksam uvijek bude improvizacije. Fotka je takva kakva je, u programu za obradiu sam se igrao s gumbom punchpa ispalo malo čudno i skoro da zaboravim, ne nisam tražio dopuštenje od živih bića s prve fotografije.

Pohvala luzerstvu (Đurđa Knežević)

Jučer je cijeli dan pljuštalo. Redovna četiri izlaska, redovno četiri puta prokisli i Jin i ja poput kućnog stropa.
Ne razumijem taj mazohizam da se u te depresivne dane skrivenosti iza škura bavim omiljenom temom luzerstvom i istražujem.
Jučer sam na youtube kanalu našao veličanstveni sraz dvoje maestralnih luzera, kojima je zajedničko da su "bijedno" skončali, suštinski svaki kraj je bijedan, pa i herojska umiranja, najpoznatijeg hrvatskog performera u međunarodnim omjerima i najdraže mi glumice s ovih prostora, ovdje u ulozi voditeljice svoje kontakt emisije u kojoj je demonstrirala svoj neprikosnoveni talent i dokumentirala vlastito realno potonuće i neprilagođenost.



Nekoliko puta sam pokušao fotografskim aparatom uloviti kišni bijes, ništa ne vidi.



Bijes i tugu, tako da jučer nisam mogao ni post napisati pojačao me članak u "mom" Taz-u, oazi alternativnih ljevičara i po definiciji gubitnika trumpovske civilizacije. Toliko nebuloza o fotografiranju na javnom mjestu, autor porijeklom s prostora najrigidnije islamske kulture, borac za slobodu i disident, na kraju gori od Solženjicina naših dana. Ostavio sam poruku "Zabraniti kamere- zašto komplicirati?", pokušao selfijem dokumentirati svoju tugu, ni to ne ide.

Još uvijek sam pod dojmom prilaza u polumraku i uskih hodnika i mostova na onkologiji, prema tajništvu, koje mi je orijentir, jer trebam se javiti u prostor do tajništva. Jedina svijetla točka, itekako svijetla, su zidni uokvireni portreti uglavnom mlađih redom simpatičnih nasmijanih žena, medicinskih sestara, koje rade na tom zahtjevnom odjelu. To nema nigdje.
Nužno mi se nameće usporedba sa svijetlim, izuzetno širokim prozirnim, u staklo uokvirenim mostovima najveće berlinske bolnice Charite, visoko iznad širokih berlinskih prometnica, punih automobila koji jure svojim poslom i rijetkih pješaka poput mene, koji zbunjeno gledaju u visinu i pokušavaju dokučiti, kakve se drame u tom stalnom užurbanom muvingu gore odvijaju. Čudaci naravno primjećuju da bolnica koja ima raspršene odjele po cijelom gradu ima i prozore koji gledaju na veliki suvremeni berlinski Hauptbahnhof (glavni kolodvor), koji je ovaj bloger toliko puta fotografirao, kao i putnice iz različitih kuteva.
Jednom sam tako primijetio siluetu dugokose osobe priljubljene uz staklo bolničkog prozora, kako promatra vlakove koji neprestano ulaze u i izlaze s kolodvora. Ako se trajno opraštao s berlinskim tlom, možda mu je utjeha bila koliko ljudi istovremeno s njim napuštaju grad, doduše ne za isto vremensko razdoblje, no vrijeme je ionako samo ljudska pomoćna igračka za snalaženje u prostoru (tako nekako lud je bio slijed misli)...
Vremenska prognoza najavljuje mrske pljuskove od sutra, zato smo se namještali prema suncu, kako u šetnji, tako i u vrtu. Tu gdje Jin leži je prošle godine odlično uspjevala rajčica...

Napadnut je Jergović jer je spomenuo stražnjicu u kontekstu kritike riječke gradonačelnice Rinčić. Uvažena feministica veli da se najprije treba obračunati sa seksističkim mangupima u vlastitim (ljevičarskim) redovima.
Upitno je koliko ljevičar može biti netko tko je svojevremeno pisao panegirik poduzetniku Rimcu mlađem.
Sadržaj je nebitan, a to je da je Rinčić koalicijom s ultra desnim Mostom, prevarila nas koji smo u drugom krugu izbora birali nju kao manje zlo.
Do par godina bila je opća kritika na politiku Instagrama, tad najpopularnije društvene mreže među mladima, od golotinje su se tolerirale samo gole stražnjice i pogađate, Instagram je vrvio njima, pogledajte samo koliko sam lajkova ja onda skupljao tamo.
Danas je najsablasnija stvar na svijetu spomenuti ili objaviti bilo kakvu ilustraciju ženskog dupeta, čak i na demokratskim mrežama poput Bluesky, gdje bi statistika ustvrdila da se češće objavljuju muške stražnjice., na negodovanje nas nekolicine iz heteroseksualnog miljea i esteta biofila.
Vratio se blog erotoman Alexxl poznat svojevremeno po selfie aktu s klipom kukruza umjesto smokvinog lista, moj vršnjak i kritičar. Dok ja još pratim stranice s estetikom od šezdesete do osamdesete, on je ljubitelj "Seksa i grada" i brazilki promoviranih u toj seriji iz devedesetih, koja je ispromovirala novu kozmetičku diktaturu, Alexxl se potpuno prilagodio novom vremenu, njemu svaka suvišna dlaka smeta!



Fotografija dolje je uzeta od popularne Lusty Libertine s Bluesky mreže,
sve njene fotograsfije prate zanimljive prozne minijature, ova je datirana u šezdesete prošlog stoljeća:

Foto post startam i završavam pozitivom, uvijek iznova dižu nas slatke stvari i dobro je, još trajemo. Inače nakon snimanja ovog oka koje se još bori komentirao sam, baš lijepo iznijansirane boje, mlada doktorica uzvraća, ah, mislite na sliku, uzmite, možete je uokviriti. Smijemo se, doma mi više nije toliko smiješno, jasno se primjećuje lagano pomicanje u mrak, polagana predaja. Strojeve smo nahranili za moćno ilustriranje i razumijevanje procesa.
Kiša je dosadna, izlaziti se mora, nevremena se ne daju izbjeći, sve je lakše kad znaš da te na kauču čekaju ručnici i onome kome je vrijeme, kremšnite...

Naš Luka poludio-link



Blogeri koji me znaju, neki i više od dva desetljeća, možda misle, vidjevši naslov ovog posta i kategoriju, mogu razmišljati na dva načina, ili, ovaj je prolupao ili vara, barem s kategorijom. Luđi teško mogu biti nego što jesam, a osvrnut ću se zbilja na nogometnu utakmicu jučer odigranu, lokalni derbi hamburških loše plasiranih bundesligaša, o kojem, gle čuda, pišu i naši mediji, jedan link je na vrhu.
Nogomet jedva da me zanima, i to ste u pravu, pratim utakmice reprezentacije u završnicama velikih natjecanja, folkora radi, navijam za Rijeku (FF), do prije par godina i za Bayer, tamo su najbolje ugostili nahranili i napojili u njihovom restoranu moje učenice i mene nakon posjeta istoimenoj tvornici u Leverkusenu, zatim sam u Berlinu čuo legendu o nogometnom klubu Union pa sam prešao na njih (u fan shopu sam kupovao dar za prijatelja, izuzetno ljubazne prodavačice), a i simpatični su mi i FC St.Pauli iz Hamburga, intrigantni su njihovi kvartovi i ustroj kluba, svidjelo mi se tamo za hamburške stipendije. Toliko o njemačkom nogometu, utakmica je na terenu bila dosadna i završila bez golova, mnogo zanimljivija mi je njemačka hokejaška liga, koju zahvaljujući blogeru Euru, već bolje poznajem od nogometne Bundeslige.
U Hamburgu se radi o dva kluba iz istog grada, a da ne mogu biti različitija, oba jasno profilirana u svakom pogledu, morat ću pojasniti, jer toga kod nas u hooliganskom miljeu nema. St.Pauli je klub kojim potpuno upravljaju i financiraju ga navijači, direktno demokratski organiziran, nešto poput naše Piratske stranke nekad, u kojoj su se i sve odluke donosile elektronskim glasovanjem svih članova. Odmah ću se korigirati, postoji i kod nas sličan klub Zagreb 041, ali on se za razliku od njemačkog prvoligaša natječe u drugoj zagrebačkoj ligi, isto klub koji financiraju i njime potpuno upravljaju navijači. Oba kluba u svojim statutima osuđuju bilo kakvu spolnu, rodnu i rasnu diskriminaciju te su jasno antifašistički orijentirani.
Prije par mjeseci sam otvorio jedan link kod blogera MA, njegov omiljeni kolumnist je u majici FC St.Pauli
Lokalni derbiji su i u bivšoj državi ovdje izazivali povišene tenzije među navijačima, Dinama i Zagreba, Partizana i Crvene Zvezde, Sarajeva i Željezničara, tako je uvijek bilo i po Europi. Sad tih derbija na najvišem nivou u Hrvatskoj nema, Njemačka je ostala bez berlinskog i od prošle godine dobila hamburški.
Nekad slavni HSV, kod nas smiješno skraćen popularni "Hamburger", prošle se godine vratio u prvu ligu, njegovi navijači su tipični nogometni navijači, muškarčine, prijatelji alkohola, rasisti, i oni poput hokejaških klubova uključujući Eurove Pantere imaju "zone oslobođene islama", oni i homoseksualaca i svih drugih i drukčijih, St.Pauli su otvoreni prema svima, imaju i dosta žena u svojoj fan ekipi. Pratio sam sve oko prvog lokalnog derbija, St.Pauli je bio "u gostima" i pobijedili su s dva razlike. Utakmicu su pratile jake mjere zaštite, u sporadičnim tučama su muškarčine ipak dobile batina od punkera, ali zato goste tad nije poštedila "disciplinska batina" njemačke policije.
Slično se dogodilo i jučer, "zna se" koliko je i u Njemačkoj policija vrijednosno "neutralna". Ispituje se "prekomjerna upotreba policijske sile" nad navijačima St.Paulija, sanitarije koje su koristili HSV navijači potpuno su devastirane, seksističke uvrede s njihovih transparenata se zanemaruju, a svi mediji pišu, a naši ponosno prenose, o vrijeđanju najboljeg igrača utakmice 18-godišnjeg Luke Vuškovića od strane navijača St.Paulija.
O tome relativno objektivno Index prenosi na gornjem linku. Ne piše da se na svojoj Web stranici St.Pauli odmah ogradio od neprimjerenog ponašanja prema suparničkom igraču i najavio razgovor s navijačima da se slično ne ponavlja, poslije je to zamijenio opširan osvrt na sve na i oko utakmice, bez te isprike, vjerojatno se saznalo da je Luka Vušković na putu prema svlačionicama pljunuo na grb domaćeg kluba i izazvao još jedan incident.
Ali da jesu i utakmica i sve oko utakmice prošli neuobičajeno mirno, i to je na neki način točno. Inače stariji brat Luke Vuškovića igrač HSV-a je prije par godina suspendiran na 4 godine neigranja zbog uzimanja nedozvoljenih sredstava (dopinga) prije utakmice, iako suspenzija traje, otkupljen mu je i produžen ugovor, u zamjenu za to klubu je posuđen mlađi brat hrvatski reprezentativac, za pomoć pri opstanku u ligi, što očito uspješno odrađuje, tako se to radi na slobodnom Zapadu u potpuno profesionalnim klubovima koji raspolažu sa znatno većim budžetom od ovih kojima upravljaju navijači i koje sukladno tome više vole i mediji i policija...

Muškatna tikva za posljednju večeru.



Logičan put, od moje bivše škole do bolnice, ovo je škola, mada bi se našlo i bolesnika.



Prošao pregled sa sat i pol zakašnjenja, odmah dalje, konjuktivitis, zahvat se odgađa najmanje tjedan dana, mazat oči. Jako sam razočaran, idem doma, ispred sebe čujem zanimljiv razgovor na perfektnom njemačkom, čuo sam da se otvara u Rijeci studij medicine na njemačkom jeziku prije par godina, no ovo mi je prvi blizak susret s njemačkim studenticama, vraćaju se raspoložene s predavanja...

Hans Magnus Enzensberger

Za čitanku za više razrede

Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte;
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima
na grudi naslikati znak.
Uči hodati neprepoznat,
nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom.
Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.

(Prevela Truda Stamać)


Poslao mi kolega s prvog radnog mjesta davno, davno, u Jablancu, jako lijepom mjestu uz more negdje između Senja i Karlobaga i naspram otoka Raba. Zamislite koje neracionalnosti, mjesto je imalo osnovnu školu i kompletno održavanu nastavu. Cijeli radni vijek poslije nismo znali jedan za drugoga, dok me njegova supruga nije pronašla. On je mirovinu dočekao kao vlasnik alternativne izdavačke kuće. Otkrio mi je, što ja kao školovani načitani germanist nisam znao, da je i Enzensberger poput Orwela, koji se i borio, simpatizirao anarhiste u španjolskom građanskom ratu i da je objavio knjigu u kojoj dokumentirano tvrdi da su na početku rata anarhisti bili najjača oružana snaga kontra Franca i da su fašisti uglavnom dobili rat zbog komunističkog pokušaja preuzimanja vodstva nad antifašističkim snagama.
Nebitno, pjesma je aktualna kao da je pisana u vrijeme Trumpa, Hamneia, Putina, Kima i ostalih staraca koji se prije smrti poigravaju sa sudbinom čovječanstva, jer mogu, grah puku tako pao.

Čestitam najprije bivšem učeniku Sušačke gimnazije na najznačajnijem priznanju do sad i na korisno iskorištenom vremenu za govor prilikom dodjele nagrade u Berlinu, u prijenosu praćenom širom Europe, pokazao je da Hrvatska nije samo zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, kakvom se pokazala švercom nenajavljene pjesme na europskom prvenstvu u rukometu. Ja inače imam ozbiljnu zamjerku filmu i ozbiljno me brine što u općoj euforiji to baš nitko nije primijetio, iako su mu najbliže suradnice u filmu izuzetne žene, većinom meni poznate u filmu uopće nema izgrađenih ženskih likova, a nedostaje ih i u masovnim scenama.
Umro je "Disident", naš bloger Toco1980foto je objavio i potresan jako kratak nagrađivani dokumentarac o njemu, i to je Hrvatska.
Ipak najvažniji je naš mikro svijet, jutros sam se opet natrčao po gradu, opet je bilo nesporazuma oko šprica, ali za neko vrijeme nas je u subotu naša draga veterinarka opskrbila. Pokušavamo liječiti Jinovu upalu uha, on je legendarno strpljiv sad kad mu osim injekcija prčkamo u uhu, ali svejedno, nema opuštanja, u srijedu kontrola. U četvrtak moj važan pregled i odluka o eventualnom daljnjem tretmanu odmah, ali eto, nemam vremena strepiti za sebe.
Usprkos upali izlaziti se mora, a bura dere, pokušavam ga štititi modnim detaljem, kujicama se sviđa:



Ipak veći dio današnjeg šopinga, odnosno čekanja, smo proveli u garaži, tko mi sem Eura zna gdje je auto ;):



Kod kuće uobičajena gužva za parkiranje, ipak majstorski je grupnim radom auto blizu uparkiran, za svaki slučaj sam snimio registraciju auta ispred, koji ima dovoljno prostora za manevrirat naprijed, nazad ne, ali nije išlo drukčije:

Stube naše sudbinske...



Stiže ekipa, tko ubundan tko nag...



Kad sam tek stigao, ovaj birc mi se prostranošću i imenom nametnuo.
Ubrzo prestao piti i izlaziti, birc propao.



Jedna od šetalačkih panorama...



Pozitivne poruke svuda okolo...



Par koraka od biofilije ulaz u hospicij, ponos našeg grada.



Ravno je centar, što će nama centar kad smo središte.



Kvart se ponosi jakom grafiterskom scenom...



Još da se ima gdje parkirati i da nije i jake hooliganske scene gdje bi nam bio kraj, ali kulturnjaci su u aktivnoj prosvjetiteljskoj akciji, stalno se nešto organizira da se ne bi previše dangubilo.

Ponovo jutro u trčanju, traženju šprica i zbrka oko inzulina, uz jedan svjetli trenutak, nešto me vuklo ne preskočiti ljekarnu, u kojoj sam znao da neću ništa naći, ulazim unutra :"Dobar dan razredniče!", cura iz mojih elitnih farmaceuta, razreda koji sam vodio na oproštajno putovanje u Sarajevo, prije korone i zatim prošao onu ludu nastavu na daljinu, pokušaju potpune kontrole, meni su mogli sigurno pravdati izostanke preko svega drugog osim zvanično mi dodijeljenog maila skole.hr, koji bih otvarao jednom tjedno zbog zadrtih poslušnih roditelja, koji bi se strogo držali uputa ministarstva o pravdanju preko zvaničnog maila, što smo ga zvali komarnik mail ;)-objašnjenje u prvom komentaru...
Dobio sam od nje par jako korisnih savjeta i kontakt telefon. Žureći sam otišao dalje, poslije mi je palo na pamet da joj se nisam zahvalio, niti joj dao do znanja da sam je prepoznao. Ona je bila iz njih par instagram ekipe pravdača, poruke bez praćenja, nasmijao sam se kad sam vidio zadnju davnu poruku:"Oprostite što se ovako kasno javljam...", bio sam jedan od rijetkih koji u ta suluda vremena nije odgovarao van zvanične satnice, ali sam njima dopuštao da pišu kad žele, ionako nikad nisam imao pametan telefon i sve sam preko kompa naknadno čitao i mislim jedan od rijetkih koji nije slušao naputke o video provjerama znanja, koje su to bile svinjarije.
Poslije smo išli kod drage veterinarke, isto moje učenice, kopala je Jinu po ušima dok sam ga ja držao, opasnog, prirodno razdraženog psa. Upala uha, dobili smo upute o ponavljanju veterinarkinog zahvata jednom dnevno, kako će to izgledati u praksi pojma nemam.
Već sam bio dokrajčen za jedan dan, bilo je još jurnjave do ljekarne koja zatvara u 13, dan je bio lijep sunčan i odmah sam prihvatio prijedlog o ručku na terasi "Maruna". Uzeo sam kombinaciju šiš i običan banjalučki ćevap, sad već dobrodošla gastro promjena, jako dugo već jedemo na žlicu.
Navečer ono zbog čega volim svjetska nogometna prvenstva, večer je bilo finale ovog "klinci pjevaju", prazne ulice kao stvorene za laganu šetnju mog umornog prijatelja i mene.

Bilo je rano ujutro, ulice čiste i prazne, išao sam prema kolodvoru. Kad sam usporedio sat na kuli sa svojim, vidio sam, da je bilo mnogo kasnije, nego što sam vjerovao, morao sam jako požuriti, nelagoda od tog otkrića dovela je do nesigurnosti, nisam se još jako dobro snalazio u tom gradu, srećom bio je policajac u blizini, požurio sam do njega i pitao ga bez daha za put. On se nasmijao i rekao: „Želiš da ti ja pokažem put?“ „Da“, rekao sam, „jer ga sam ne mogu naći.“ „Predaj se, predaj se“, rekao je i okrenuo se s velikim poletom, poput ljudi, koji žele biti sami sa svojim smijehom.

Franz Kafka "Predaj se!" (prijevod i popratne fotografije s Korza danas NF



Danas mi se učinilo da su mi uspjele dvije nevjerojatne stvari, kazna za nepredavanje smeća šest mjeseci je nakon razgovora stornirana i u ljekarni, kad sam izvadio praznu vrećicu od šprica koje dugo tražim, rekla je žena imamo i donijela mi i prodala na moje traženje cijelu kutiju. Ipak nisam slavio, nekako sam se odvikao od slavlja, uvijek krene nešto u krivo. Krenuli smo dati Jinu injekciju s novom špricom i nešto nije u redu, 0,1 nije 0,3, ovaj put sam začudo sačuvao račun. Ista gospođa mi je stavila sa strane i inzulin za sutra. Kako će se nastaviti priča s računima pričekajmo...

Očaj nam katkad razbija dane
Kao ja nekad isprazne flaše
Vlaga od juga otvara rane
Vjetar raznosi grijehe naše.

Zajedno u nemoćnom bijesu
Lupamo po zidovima gnjevno
Prošlost je u šarenom lijesu
Budućnost nam bježi svakodnevno.

Okovani u jutra beznađa
Prezreni u nemoći svog bola
Rezači smo potonulih lađa
Hvatamo zrak jadni odozdola.

Zlo nas je sustiglo natenane
Gurnulo nas grubo s površine
Ronimo u dane odbrojane
Pobrisane su životne šine.

Zajedno odlazimo drug i ja
Sve iza nas će ostati isto
Izdajničko sunce i dalje sja
Stranica života zjapi čisto.

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.