Nachtfresser

Sloterdijkova "Kritika ciničkog uma" nevjerojatno aktualna. Drugarica gleda njemački satelitski program, čujem iz susjedne prostorije, ako sam dobro shvatio šef njemačke središnje banke, nisam dobro čuo, veli da se mora povećati dobna granica za odlazak u mirovinu, jer se prosječni životni vijek povećao i sad iznosi 18 godina nakon odlaska u mirovinu, a to je za društvo neizdrživo, oboje smo čuli da je to rekao. Drugu vijest sam pročitao prije par dana. Članica tima za borbu protiv raka je i sama oboljela od zloćudne bolesti. Prošla je dva neuspješna ciklusa kemoterapije, odstranjen joj je dio bolesnog organa, kolege koje su je liječili su je otpisali. Sama sebi je ubrizgala lijek na kojem je radila, koji je označen kao neupotrebljiv i gle čuda, opravlja se jako uspješno. Sad je lijek vraćen u fazu kliničkog ispitivanja, ne smije se testirati na dragovoljcima koji će ionako skoro umrijeti.
Znam da nekima što čitaju nije jasno u čemu je problem, što vele, pun je svijet nadriliječnika, trebaju postojati jasna pravila, postoji procedura ako je negdje greška u sustavu...

Meni barem dvije zadnje godine najdraža njemačka novinarka, nešto duže je pratim na instagramu, je konvertitkinja. To sam tek nedavno slučajno saznao. Naravno još uvijek je pratim, dugo je prirodno izvještavala iz Teherana, sad uglavnom iz Tel Aviva, za vrijeme malo većih demonstracija slali su je u Beograd, svugdje je bila jako dobro upoznata s problematikom. Tako sam i ja pokušao objektivno istražiti ovo za mene iznenađujuće saznanje, jer u principu nemam dobro mišljenje o konvertitima, puna ih je moja domovina. Jedini izuzeci do gospođe Amiri, jer o njoj se radi, su bili filozof Čedomil Veljačić, te kantautor Leonard Cohen, svatko ekspert na svojim područjima, no oni su konvertirali na budizam, koji se ne može smatrati religijom u uobičajenom smislu riječi.
Otac joj je bio Iranac, trgovac tepisima, mama Njemica, ima mlađu sestru. Rođena je u Münchenu, gdje su ona i sestra odrastale. Ženske članice obitelji, sve tri, su zajedničkim dogovorom konvertirale iz islama u katoličanstvo, Amiri je završila studij arabistike i udala se za Nijemca, s njim dobila sina i uzela muževljevo njemačko prezime, koje je promijenila u svoje staro tek 2019., kad joj je sin već imao 16 godina, iako ga je praktično odgajala kao samohrana majka. U jednom od rijetkih intervjua o privatnom životu rekla je da svake godine uživa u ceremonijama kršćanskih blagdana, te da su religija i njemačko prezime (meni uzgred smiješno Durst=žeđ) pozitivno uticale u integraciji njenog djeteta u njemačko društvo, mada na svojim putovanjima, na instagramu sam pratio indijsko, uglavnom posjećuje budističke hramove.
Pozivaju je svugdje, beskompromisna borkinja za prava potlačenih, ima i objavljuje informacije o aktualnim događanjima u Teheranu i njeguje bliske veze s iranskim pokretom otpora, u otadžbini je 2020 dobila status "Persona non grata", pozivaju je na svjetske forume i Globe susrete najutjecajnijih žena svijeta, a tek ima četrdeset i neku godinu, 2021. joj je još jedan partner postao bivši i što je meni do jučer nezamislivo, razumijem njeno konvertitstvo i možda ne baš najčišće motive, na svašta u ovom i ovakvom svijetu čovjek mora biti spreman da bi preživio.

Ipak sam izgleda dužan par pojašnjenja. Istina je da sam blog počeo voditi po uzoru na dnevnike Thomasa Manna na kojima sam uostalom diplomirao, potpuno dokumentaristički. Ti dnevnici kao i pisma su naišli na veliko razočarenje književne kritike, a ubrzo sam shvatio da rijetki sugovornici/e koji/e su bili upoznati s njima ne dijele moje oduševljenje, te da nikog živog ne zanima kog datuma je u koje vrijeme je išao uzeti mjere kod krojača za novo odijelo, koliko puta i koji su problemi oko šivanja na mjeru. Ljudima je bilo čudno zašto je to bilo meni zanimljivo kad uostalom nikad nisam nosio odijela, imao sam u principu najviše dva, za maturalne zabave, vjenčanja i sprovode. Zato sam ipak djelomice dodao koncept Brechtovih manje poznatih dnevnika edukativnog karaktera, koji je kao i u svom djelu provocirao i podučavao, izbacivao čitatelja iz ravnoteže raznim tehnikama, najviše V-efektom. Njegovi dnevnici su mi u principu bili nezanimljiviji od djela, kod Manna to nije bio slučaj, ali bloger je biće prilagodbe. Nakon što je ugašen bloger.hr nisam imao više prostora za poetske i poneki prozni uradak tako da je na kraju sve premješteno ovdje, a fotografije na foto blogove, otkako je blog.hr prestao nuditi tu uslugu, nisam imao živce za primjedbe neznalica za pornografiju, me3ni zbog očekivanog što može izletiti, ne pada na pamet više klikati na fotografije po blogovima, što vidim uz tekst vidim.
Sad se javlja problem pokušaja miješanja meni nevjerojatno zanimljivog Mannovog bilježenja banalnosti trivijalne svakodnevice i poetskog vriska koji mi ona izaziva.
Kad sam napisao da je Jin bolestan to su svi shvatili. To što stanje zasad ne ide na bolje jučer je kod mene izazvalo krik nemoći zbog nepravde, koja se zadnja njemu trebala dogoditi, noćne šetnje i moje poluludilo su stvarnost mada mogu stvoriti neželjeni poetski naboj, to bi bilo to, sad idem na spremanje doručka, pa novi odlazak našoj veterinarki, tako da posjeti blogova nisu više predvidivi...

Eto dokazao sam da se može uredno živjeti i idilično čekati smrt. Lijeganje oko 21.30, ustajanje oko 5.30 skoro godinu dana, počelo dok sam još bio u radnom odnosu, završilo u mirovini. Sad je opet sve otišlo k vragu, živci prenapregnuti, glava puca, noćne šetnje s bolesnim drugom.
Što kaže Zela, drug iz mladosti, sad konzervativno, patrijahalno djubre, čovjek zavoli i vlastito dijete, a da neće psa. Kaže nije da mu je sin izrastao potpuno nesposoban, napravio je, ako je, divnu unuku. On kao i svi hitleri iz našeg sokaka, stalno ima psa uz sebe, one poveće. Zanimljiva je ta nacistička posve ljudska slabost.
Inače kako opet ne spavam, sjećanja i asocijacije mi se nižu kaotičnim redoslijedom. Jučer sam se sjetio nekih pjesama onda već afirmirane mlade pjesnikinje s kojom sam par tjedana imao cjelodnevna zajednička učenja u biblioteci i čitaonici faksa. Kako smo oboje spremali dosadne predmete, prvo je ona počela rukopisom u bilježnicu usput stvarati poeziju, neafirmirani ja sam je slijedio u tom izazovu, s tim da meni već nije išlo pisanje krasopisom poput njenog, nego sam redao štampana slova i puno križao.
Ta Tatjana rodom iz Bezdana, je naročito bila ponosna jednom svojom posvetom, "tebi što me raseče u srpnju", upamtio sam, no jučer sam se sjetio nečeg drugog u stilu "Jebe me se" i onda efektno nabraja "što...". Ja sam je izuzetno naljutio, jer sam spočitnuo, znao sam kao i "svi drugi načitani i knjiški ljudi", da je pjesmu tog naslova i ideje imala jedna rumunjska pjesnikinja, te godine nagrađivana. Jebote, ne znaš za postmodernu, iz kojeg si stoljeća, to su potpuno različite pesme. Pokušavao sam nakon toliko desetljeća cijeli dan i noć iz sebe izvrisnuti to "jebe me se", ali nije išlo.
Inače mi smo se družili dva tri mjeseca i, kako smo naglo izmiješali životne puteve, tako smo nestali i više se nikad našli, barem tako ja mislim, beznadna ona iz Bezdana i mnogo beznadniji ja.

Ja sam nihilist
vraćam se na tvorničke postavke
uvijek sam bio
ali sam dijabolički opstajao
pod umjetničkim maskama.
Ništa smisla nema
nebo se uobičajeno ruši
nakon uvertire vjetra
mahnitih kiša
i bolesti bližnjih.
Nitko nikome ne može pomoći
produžetkom dalje kvarimo igru
ne mogu te spasiti, ne možeš me spasiti.
Kažeš opet će izbiti sunce
opet ću izbiti i ja
nasmiješen i optimist
sve se može postići
uz malo dobre volje.

Tako piše u izvještaju
hakiranog antivirusa....

Pripreme München

Koliko god se trudili biti objektivni, sve oko sebe uglavnom sagledavamo iz osobne perspektive. Tako i ja, koji sam se uvijek protivio osudi bilo kojeg štrajka, ma koliko besmislen ili dirigiran bio, sam pri zadnjoj najavi štrajka u zdravstvu, požurio pročitati tiče li se to na bilo koji način mojih pregleda taj tjedan i nije mi više bilo zanimljivo pratiti kad sam vidio da srećom ne.
Ovaj gore članak o pripremi zračnih luka u glavnom gradu Bavarske za prvi snijeg bih jednostavno nekad bez ikakvog razmišljanja preskočio, nije moje područje, što bi rekli naši blogeri. Ipak jutros sam iz barem par razloga pročitao i bilo mi je zanimljivo. Prvi je razlog bio što je u jednoj od tih zračnih luka radio ili radi naš Sewen, o tome svjedoči jedna izdajnička fotka na instagramu. Znači problem je uosobljen, prvi preduvjet zanimljivosti. Drugi aspekt su "genijalnosti" Muska, u Njemačkoj srećom beznačajnog Lindnera te naših oponašatelja od Linića do današnjih dana, koji se čudom čude i zezaju, koliko prostora za uštedu, a svi glupi, nitko ništa ne kuži. Mene je briga jer naše dvije mirovine iznose prosječnu mjesečnu cijenu staračkog doma u Njemačkoj, a Hrvatska se stalno na Deutschland poziva. Kakve pak to ima veze s prvim snijegom, ma tko bi to vama sve uzročno posljedično objasnio, nije to prosto ko zločinasti pothvati u hrvatskom zdravstvu ?
U članku se spominje kolike su snage i vozila već u pripravnosti zbog mogućeg pada prvog snijega, koji je prošle godine za advent itekako zatekao za razliku od drugih poslovično spremne Nijemce. 700 traktora s oranica blizu zračnih luka je već u stanju pripravnosti, odnosno spremno za eventualni poziv. Korisno za seljake, i čekanje se naplaćuje, u slučaju nevolje korisno za sve. To su samo traktori. Nekom tko se sjeća nevolja sa snijegom i za druge praznike, pada na pamet, Hrvatska i bez naročitih priprema obično bolje prođe u pregovorima s Nebom, da su glupi Nijemci samo malo pametniji, koliko prostora tu ima za odlazak sredstava na privatne račune, takozvani "hrvatsko-srpski" ili skraćeno "balkanski poučak"

Katastrofalna Bosna

Prva vijest koju sam pročitao jutros dok su svi spavali. Nakon, najprije društvenih, pa onda prirodnih katastrofa, BiH je katastrofalno izgubila od Njemačke u nogoloptanju, omiljenom pučkom sportu. Pratitelji bloga znaju da me sport, a nogomet pogotovo, uopće ne zanimaju, nisam pratio ni utakmicu protiv Škotske, ali Bosna i Njemačka me itekako zanimaju. Za razliku od Dinaje, koja je rođena u Sarajevu, ja sam rođen u Hrvatskoj na otoku, ali sam, što kažu, formativne godine proživio u Bosni, gimnaziju tad Ivana Gorana Kovačića završio sam u Varešu, urbanoj sredini s postotno najvećim brojem iseljenog stanovništva u zadnjem ratu, dio njih je prije prekooceanskog izgnanstva boravio i kod mene u Rijeci. Fakultet sam završio u Sarajevu, roditelji su već živjeli u Rijeci, četvrtu godinu gimnazije i prvu studija sam živio bez roditelja u vareškom stanu, a za studija sam vikendom, dok bi druga studentarija uglavnom žurila kućama, uglavnom ostajao u sarajevskim iznajmljenim sobama.
U Varešu se u disko klubu i radničkom domu, kao i većini kafića tad uglavnom puštala rock glazba, kao i na mjestima u Sarajevu, gdje bih izlazio, "Kaktusu", "Kuku" i "Zvonu" te u kafiću našeg filozofskog faksa. Znači nisam imao pretjerane veze sa stvarnošću, formirao sam se u urbanim krugovima, jedino je moj vareški prijatelj Sema, koji je s bakom odrastao i nije poznavao roditelje, slušao narodnjake, nas dvojica smo bili najbolji mladi šahisti tamo i kasnije bih noćio kod njega posjećujući ponekad staro društvo. Kako sam čuo, njega je prvog siječnja, jedne od tih užasnih godina, mobilizirala na ulici armija BiH i bez uniforme i pripreme poslala na zloglasnu postrojbu HVO, čiji su ih pripadnici masakrirali, poslije su neki osuđeni za druge zločine u Haagu i ovdje je tisak lio krokodilske suze za tim herojima.
Rat je završio kad su Ameri prisilili te nacionalne vojske na to, prvo izbombardirali jedne, a onda druge nisu pustili da opustoše Banja Luku, tako meni pričala novinarka, koja je bila tamo. Nikad više nekadašnje Bosne, i Sarajevo preplavila ruralna ekipa i novoobogaćena banda, čak su ćevabdžinice i burekdžinice pokupovali ili pootvarali nove, kupujući stare majstore pečenja i recepture. I nogomet se podijelio, Mostar dobio dva jaka nacionalna kluba, nikad više osovine BMW (Bajević, usput Srbin, Marić, usput Bošnjak, Vladić, usput Hrvat), od kojih su strahovali i Dinamo i Zvezda.
Mislim da je zadnja utakmica, koju sam uopće gledao cijelu, osim nekih naše repke, ona između Brazila i Njemačke, kad su Brazilci isto torpedirani od Nijemaca, doduše dali su počasni gol. I onda i sad mi prva asocijacija bio nacistički film "Snaga volje" Leni Riefenstahl, i razmišljanje o razlikama mentaliteta. Riefenstahl je preživjela rat, nisu joj više dopustili samo snimanje igranih filmova, nikad joj ni za što nije bilo žao, doživjela 101. godinu, zlo živi vječno, zločesti ljudi ipak ne.

Jutros me zaokupilo pitanje zašto neću i ne mogu preskočiti članak na zeit.de. Zašto ću uz sve realne probleme kojih sam trenutno pun potrošiti desetak minuta za članak o bezveznom kongresu bezvezne političke stranke. Politika me osobno više uopće ne bi trebala zanimati, koja god opcija bila na vlasti umirovljenicima će biti loše, što se svijeta tiče i da dođe do svjetskog rata, ja tu ne mogu ništa napraviti, a prestar sam da bi itko bio lud prisilno me mobilizirati. Doduše starci i bolesnici su trend svjetske politike, ali moji ideali su potpuno out, a prekasno je za izdati ih. Shvatio sam da je politika, kao i sport idealan način bijega od svakodnevice, terapija glazbom tu može malo zaštekati, ipak moraš razmisliti što ćeš odabrati, ovdje samo navijaš.
Ja sam tako jednom davno, istina kratko, simpatizirao njemačke Zelene, koji su eto jučer održali svoj kongres u Wiesbadenu. U ono doba oni su bili stranka u traženju, sad su se našli i što se politike tiče sve su suprotno sebi samima u počecima, osim što se još uvijek čvrsto protive atomskoj energiji. Ipak dva detalja s kongresa su mi se svidjela, isto kao što mi se jučer svidjela jedna rečenica Ivane Kekin, koju sam slučajno čuo, drugarica je upravo mijenjala teve programe u susjednoj prostoriji, došla na politiku i ostala samo tu rečenicu pa se vratila na Arte ili 3Sat. Iako sam glas prepoznao.to uopće nije bilo u njenom stilu, pa sam pitao glasno, tko je to bio i dobio potvrdu.
Prije nego što odem dalje, imam vremena jer se Jin smirio poslije šetnje, na zdravoj prehrani je prisilno i to mu se baš ne sviđa, napravit ću digresiju o kongresima, neću biti predugačak jer u deset budim drugaricu. S kongresima imam iskustva, sindikalni su slični političkim, ista temeljna shema. Postoji dosta delegata koji će uvijek glasovati kao vodstvo, osim ako nisu, a to je izuzetno rijetko, u baš turbulentnim vremenima, tako stvoriti potrebnu većinu i nastaviti uživati u hotelu i večernjim druženjima. Nije ta masa bezlična, oni znaju i emotivno reagirati, sjećam se jednog glasovanja u sali s oko 150 ljudi, pet šest diže ruku protiv prijedloga tadašnjeg predsjednika i ja, s razlikom da ja sjedim na uzvišenom mjestu radnog predsjedništva ispred njih i mogu osjetiti bijes ljudi protiv mene, što se ovaj opet pravi pametan i dokle će mu se to tolerirati. Na zadnjem skupu kojem sam prisustvovao u hotelu Lav sam i ja bio takav, čak sam i propustio neka sudbonosna glasovanja uživajući na suncu balkona hotelske sobe s pogledom na more i Split, kao na dlanu, mada ne posve blizu.
Tako je bilo s masom i na kongresu Zelenih, Habecka su kao potencijalnog kandidata za kancelara potvrdili, valjda zato što nema nikakvih šansi, i ljevica unutar stranke i A.Baerbock, druga najmoćnija osoba u stranci, ministrica vanjskih poslova. Ona je lijepo shvatila Trumpov dolazak na vlast kao šansu za Zelene za novi uspon s potenciranjem razlika prema njegovoj politici, dobro, to ja zovem tješenjem gubitnika, ali je izgovorila nešto do jučer za Zelena bogohulno: "Humanost i red se ne isključuju!". U Njemačkoj je red u nedesnim strankama riskantno spominjati, odmah asocira na ono ozloglašeno Goebbelsovo "Red, rad i disciplina", ali sad je to bilo nužno reći.
Ono što Zelene oduvijek razlikuje od svih ostalih stranaka, a još je prisutno, su emocije, nisu to one agresivne emocije poput Miloševićevih koje su se svidjele Kusturici, nego one baš ljudske. Pogledao sam foto galeriju nakon pročitanog članka, vidi se tu nepatvorenih suza, doduše uglavnom kod političarki, ali nećemo sitničariti, ne mogu zamisliti svoju Juliu Schramm, koja je u Piratima imala 26 godina kad sam ja imao 52, niti ikog na kongresu njene Ljevice, da zaplače ili odlazeći s funkcije ili kad mu se ne prihvati amandman i to tijesno, o politici prema izbjeglicama, de facto, ni ja ni pomoću filmskih trikova ne bih mogao zamisliti Afganistan kao sigurnu državu.
Drugarica je sama ustala odmah nakon što sam napisao onu rečenicu, završavam, bio sam predugačak, sad imam "važnija posla"

Nikad previše nisam volio zanimljive i uzbudljive dane. Možda je dosada prezahtjevna, što reče naš uvaženi bloger, ne onaj što samo uobražava da je to, ali ona, ta i takva dosada, je meni ugodniji izbor. Kao za vraga zadnjih dana događaji se nižu jedan za drugim i nemam vremena za blaženu lijenost. Kako sam ja shvatio Sloterdijka u neformalnom pulskom razgovoru s novinarima, domaćim filozofima, kao i onima koji umišljaju da su vješti u mudroslovlju i nas koji smo se uvalili u društvo preko veze, i to s psom, svima simpatičnom osim onoj oštroumnoj antipatičnoj popularnoj sad i stvarno bolesnoj spisateljici, oni koji uživaju u uzbudljivom pustolovnom životu, avanturisti svih fela, su u biti kukavice koje se ne usuđuju suočiti s promišljanjem tajne životne prolaznosti i ako stradaju, bože moj, nije bilo samoubojstvo.
Inače Jin i ja se smjenjujemo po doktorima, jučer sam bio i na njegovom ultrazvuku, inače jako teško se navikava na novi način prehrane.
Uza sva stvarna za pisanje na blogu ipak neatraktivna iskušenja, bio sam primoran rušiti komp na izvorne postavke i reinstalaciju windowsa. Već umoran od svega zaboravio sam bitnu stvar, ostavio sam svoje stvarne podatke, uključujući i zaraženi račun. Rušenje i reinstalacija sustava su predugo trajali, ja sam ostavio komp uključen i išao spavati, naravno ujutro su me čekali problemi, iako nisam imao vremena, odmah sam u postavkama obrisao već dodanu vezu s udaljenim računalom te prekinuo neke skripte u nastajanju. U međuvremenu su me poučili da je preglednik Brave s ugrađenom Tor tražilicu sigurniji i brži od Opere koja se dobro držala, Samo je problem što Tor poznat kao izbor onih s prljavom maštom i pokvarenim strastima ne da mi se ulogirati u glede privatnosti jako indiskretan blog.hr, pa ovo pišem ipak na zadanom Edge pregledniku.

Sinoć smo u jedanaest i nešto išli vani, jutros smo rano natašte imali zakazano vađenje krvi za Jina. Pozitivno je bilo što je jučer došao popodne kao hitan slučaj, kod nepoznate veterinarke, danas nas je dočekala odabrana veterinarka, bivša učenica.
Naručeni smo za vađenje krvi, mi smo htjeli da ga i ona ipak pregleda, što je i napravljeno. Potvrđeno je da je mogućnost raka u igri, ali eto, treba najprije vaditi krv, pa ćemo biti pametniji. Nakon vađenja krvi uz infuziju ćemo čekati nalaze. Nasmijala se naša veterinarka kad sam Jinu držao zatvorena usta, zar sumnjate da bi me mogao ugristi. Vaganje prije postupka je pokazalo da je izgubio dvije kile i trenutno je na preporučenoj kilaži, ali to nas ni najmanje nije obradovalo. E infuzija i čekanje rezultata su se otegli, prvo ga je držala drugarica i on nikako da se umiri, nije palilo ono da sjedne, kad sam ga ja preuzeo on je začudo brzo zalegao i tako dočekao rezultate. Inače ja slovim s manje strpljenja lakši na živcima. Bivše učenica je išla zaobilaznim putem, u pitanju je jaka upala, za razliku od mene pas mi se fura na premijera, odnosno anemičan je, bubrezi za koje se jučerašnja doktorica bojala i jetra su u redu, ali imamo problem, Jin ima dijabetes i on koji je discipliniran poput svog gazde trebao bi preći na stroži i uredan režim prehrane. Odmah je dobio i prvu injekciju, budući da smo odmah rekli da mu nikad nijednu tabletu nismo uspjeli umrviti u hranu, dogovorili smo dolaženje na injekcije. Prva dijabetička mokra hrana danas za ručak je prošla, ali to valjda i jer je bio jako gladan, naime nakon svega je ispred Kauflanda, danas je zadnji dan akcije Radenske, obavio itekako zdravu i obimnu nuždu.
Jučer sam kod Ani ram napisao da ima i problematičnijih stvari kod nas od zdravstvenog sustava. Ovo s dopunskim osiguranjem u zdravstvu kod nas još koliko toliko funkcionira. Dvije injekcije i vađenje krvi te infuzija kod doktorice koja me uvijek ljutila, jer na one bezvezne preglede zbog nas paničara nikad nije uzela ništa, došlo je 116 eura. A tek je počelo, no zna se gdje su prioriteti i tko je gazda u našoj kući., samo da što duže naša igra traje.
p.s.
Žao mi je što mi se draga blogerica do čijeg čitanja stalo, muči zbog boje slova, ja ovako vidim, mada bi mi sad trebala i veća slova, ja se mučim kod nekih drugih blogova, a i kod nje čitam povećalom, kod Dinaje npr. ne vidim pročitati naslov, tako nam grah pada jbga...
p.s.