Nachtfresser

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.

Dobra strana kapitalizma je što te u medijima podsjeća na one što žive gore od tebe i što te može zadesiti ako se suprotstaviš sustavu. Tako stalno odustaješ od svojih snova i tješiš se da još uvijek imaš krov nad glavom, mada prvo jače nevrijeme može razgolititi isti taj krov.
Jučer sam baš ponovo pao u prozaičnu depresiju, te su mnogo gore od onih poetskih, kad sam dobio polugodišnju kaznu za ne bacanje smeća,što me prosvijetlilo i shvatio sam da definitivno nema šansi ostvariti san svih po mojim mjerilima uspješnih ljudi, živjeti godišnje skromno na dvije udaljene lokacije:June Newton, Hundertwasser, njih dvoje mi padaju na pamet s idealnim izborom lokacija...
Krenuli smo u dućan odmah poslije ručka da bismo ulovili eventualno mjesto za parkiranje prije nego što nahrupe gomile radnih ljudi, koji se vraćaju u obližnje nebodere s posla, kad nas je zaustavila tutnjava. Prijatelj je zadnji put slušao i čuo da treba jače lupati na vrata, jer zvonce ne radi, a mi već slabije čujemo.
Posjet društva nakon dužeg vremena na par minuta u prolazu, koji se uobičajeno i željeno pretvorio u par sati. Razvedrila me ta priča, ali sam usput i shvatio da i drugi dobivaju kazne za nečinjenjei da će sustav lako dokazati da sami sebi mi smo krivi
Ohrabruje ipak činjenice, da ipak imaš prijatelje, inače veći dio preživjele rajenosi dijagnoze umjesto ordenja za razumijevanje, bit kapitalizma i tkz. slobode je da svaku spoznaju skupo plaćaš, zakon tržišta.
p.s.
Marko Brecelj iz videa, koji nećete pogledati, jer ipak traje više od minute i poučno završava, je između ostalog bio i mecena, npr. financirao je gostovanje benda Avlijaneri i nekolicine nas jedan vikend po Istri, tad je i bend bio neafirmiran, danas se pričaju legende i laži o njima, no čovjek je kužio stvari, a i imao love zahvaljujući iznenađujuće dobroj prodaji albuma s naslovom kao što je naslov ovog posta. Nikad mu se nismo usudili zahvaliti na burnom izletu.

Uvijek su djevojke bile ljute, i nitko se nikad, osim luđaka i manijaka nije ljutio na vjerodostojne šamare s početka videa, jednostavno to je bio dio odrastanja, kao i na neki način viteške muške tuče usijanih glava na početku sazrijevanja, kažem viteške, jer nitko nije gazio bespomoćnog savladanog protivnika, koji je ležao na podu, osim naravno gore spomenutih koji je uvijek bilo.
Tako sam ja npr. na obrani diplomskog rada, neakademski, kako je prigovorio kritičar među prisutnima, branio naizgled u današnje, i onda današnje vrijeme, neobranjive Nietzscheove redke o ženama i ratovima. Na oba područja je Nietzsche bio potpuno neiskusan, sa ženama nikad nije prebrodio odbijenicu braka Lou Andreas Salome, dominantne, intelektualno nadmoćne, žene onog doba, o tome je svjedočio njegov prijatelj filozof Paul Ree. Nedvojbenu Nietzscheovu rečenicu:"Kad odeš ženi, ne zaboravi ponijeti bič sa sobom" može se tumačiti sasvim legitimnom sklonosti biti bičevan i tako dalje i tako bliže. Kad ga nacisti i staljinisti tako besmisleno i glupo prisvaajaju, zašto ga mi ostali ne bi branili humorom. Isto je s ratom i ratnicima, neki su kritičari tu dobro primijetili, da su svi ratovi za koje je Nietzsche mogao znati, ipak nosili neku dozu viteštva u sebi, u suvremenim ratovima sa sredstvima za masovno uništenje ne može biti ni govora o tome.
Bit ovog posta je obrana zdrave drskosti nasuprot aroganciji i prepotenciji, koje se besramno i drsko, u novijim rječnicima smatraju sinonimima iliti istoznačnicama.
Sledeće dvije fotografije su snimljene prije dva desetljeća, u inozemstvu, te više ne mogu povrijediti ničije osjećaje. Prva je snimljena s tramvajske stanice u trenutku kad je moj tramvaj otvarao vrata, vidi se da sam namjerno dopustio biti primijećen, druga u parku, obje snimane s javnih površina za što u ono vrijeme, zamislite, nijedan zakon nigdje po Europi, nije nalazio ništa sporno. Jučer sam pak ostao jako iznenađen, na hrvatskom blogu bliskom turističkoj zajednici, na njemačkom jeziku i za njemačko govorno područje, uz vijest, da dok se drugdje po Hrvatskoj zatvaraju FKK ili naturističke/nudističke plaže, Pula će od iduće godine imati dvije nove, i pazi sad, dvije autentične uvale s golaćima na njima, nisam odmah prepoznao poznatog fotografa, na dnu stoji, fotografije generirao AI, pa ti prepoznaj.
Fotografije pak na postu dolje su iz onih prepotopskih vremena kad još nisu bile kažnjive fotografije, koje snimaju ljudi od krvi i mesa.
p.s.
Ovaj put zadržavam pravo brisati komentare onih koji nisu pročitali dio posta vezan uz fotografije :P

Ljubav Jina i njegove Svinjice prolazila je razne faze. Za razliku od sličnih njoj, nju je odmah prigrlio, no nakon vremena došlo je do nama drugima nerazumljivih svađa, jer mi smo često glupi i ne razumijemo što nam naš pas želi reći, što njega zna itekako naljutiti, uglavnom on ju je počeo odgurivati od sebe i naglo je nestala iz njegovog života i mi drugi smo potpuno zaboravili na nju. No u svim životima postoje velika spremanja, tako se i ona pojavila i okupana i namirisana pojavila u životu sad već gospodina u godinama, koji je prošao izuzetno teško razdoblje svog života. Jin ju je ponovo prigrlio, često ih zateknem dok spavaju, ona u njegovom zagrljaju, međutim čim ih pokušam fotografirati on osjeti i lagano ju odgurne od sebe, jer ne dese se takve stvari pravome muškarcu... Ako mislite da Jin ne zna da je ona fakegrdno se varate, svejedno mu je, dođe vrijeme kad je svima sve svejedno, a tko zna od vas uopće prepoznati što je fake, za steći to umijeće potrebno je proći toliko toga što baš rijetkima želim.
Prije par godina sam imao post na blogu, spominjem lijepu ženu srednjih godina koja me oslovljava pravim imenom i srdačno me grli, te kad vidi moju zbunjenost veli :"Ja sam Čikletova bivša."Čikle je bio moj dobar prijatelj, koji je završio vazduhoplovnu vojnu akademiju u Beogradu, tamo radio, međutim kad je izbio rat, nije se nikom želio staviti na raspolaganje, te prebjegao u Beč, prije par godina vratio se u rodni Vareš, osnovao nekakvu Dremokratsku frontu i 2023. preminuo, saznajem po in memoriamu nađenom na internetu. Baš tih dana nakon susreta pred supermarketom nazvao me zajednički prijatelj iz Londona i ispričao sam mu o susretu s Čikletovom bivšom. "Jesi li je pitao koja bivša, pa barem Čikle ih je toliko imao." E taj uspješnik među ženama je jednom davno nazvao nakon dolaska iz Beograda, čuo je da sam nabavio tad po diskačima izuzetno popularnu stvar od Donne Summer, da imam necenzuriranu punu verziju pjesme doma, te bi svratio na časicu razgovora. Pojavio se na vratima s gajbom piva za mene i bocom konjaka za sebe. Naravno prvo smo se ispričali o zdravlju junačkom i zagrijali pićem, višekratno smo ponovili punu verziju pjesme na svršetku posta, te se povela rasprava da li Donna na punoj verziji stvarno svršava i njega je zanimalo, kako znati da li žena u tim stvarima glumi, ja sam se smijao, gdje si našao baš mene neukog uvlačiti u tu priču. Možda mislite da Čikle nije znao da je Donnino svršavanje fake, naravno da je znao, ali ga nije bilo briga, lijepo je vjerovati da te ne lažu u svakom aspektu tvog boravka na ovoj planeti...
Ako mislite da ja nisam svjestan da je blog životarenje fake...

Svaki dan i noć neizvjesnosti nose. Dan za dan, nema planiranja. Jin sve nemirniji, ja ništa mirniji. On stariji, ja skoro sa živcima čak i od njega tanji. Danas između prve injekcije i ručka se sam spuštam u grad produžiti besplatne umirovljeničke željezničke karte, ne koristimo ih, ali neka ih. Imati uvijek mobilnost u džepu, autobusnu sam koristio danas za uzbrdicu nazad. Na željezničkom kolostaju nigdje nikoga, osim blagajnica, ipak samoslik u WC-u o kojem sam na blogu već pisao.



Jednu fotografiju sličnu ovoj, samo s nadvožnjaka iznad stanice S-Bahn Halensee-Berlin, nahvalili su na jednoj društvenoj mreži, ma kad mi već ide, zašto ne.



Idem kad sam već u centru grada do dućana Happy Home nabaviti novu zalihu šarenih jeftinih vrećica za pseća govna. Prolazim pored Žabice, autobusnog kolodvora, na kojem je za razliku od željezničkog šušur i gužva, ne da mi se prelaziti cestu, već dugo nisam na njenom radnom mjestu posjetio blogericu windfuckersister ili našu Windicu, zadnji put mi je rekla da je dogovorila posjet kod isto bivšeg blogera Neverina, koji drži između ostalog radionice građenja suhozida i da će o tome objaviti post, prošla je bit će i godina, posta nema. Žurim jer će doma Jin kad se probudi biti živčan što me nema. Dokumentiram tetu s koferom, ne pitam ni dopuštenje ni kamo putuje :P



Čekam bus za povratak na moje malo brdo i dokumentiram da još postojke u Rijeci naivke koje vjeruju rasporedu dolaska i povratka na pametnim elektronskim pločama, koje u mom gradu seriozne ljude prave budalama. Začudo nisam dugo čekao.

Ovaj komentar Meister Huca, koji sam jutros pročitao kao odgovor na moj komentar probudio mi je lavinu asocijacija. Moje riječi su označene kurzivom.

@NF –
„Nećemo se lagati, došao sam samo vidjeti tko ti je čestitao novu godinu…“

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.
Pa ipak, svi koji su se ovdje oglasili u neku ruku Moji su ljudi.

„ne podnosim muškarčine s brčinama“

Muškarci s brčinama uvijek su estetski upitni, no ponajboljem evropskom brku – Nietzscheu - uvijek smo spremni oprostiti mrvice hrane zalijepljene za dlake pod nosom.

„… Moravijine žene ili ljubavnice…“

Mislim da je riječ o D. Maraini, tek sam nedavno nabasao na to ime. Nisam je čitao. Još neki tvrde da zna pisati.

„Popij jednu i za mene, živio!“

Kao što sam ti napisao, popio sam jednu za tebe.
A, onda još jednu…(Kraj citata!)

Nevjerojatno, ali prvi mi je pao na pamet naš u svijetu najuspješniji dramatičar, kojeg ja beznačajan ni najmanje ne cijenim, čak sam napustio dvoranu za trajanja jednog gostovanja u gradu, uostalom zašto bih se mučio to slušati, kad ni ulaznicu nisam platio :P Riječ je naravno o Miri Gavranu. Palo mi je na pamet čitajući blogera Huca, kojeg pak naravno zbilja cijenim, da bih se i ja u novom komentaru mogao razbacivati prezimenima poznatih, ne samo mrtvih ljudi, kao što to Gavran često čini i postiže očito pozitivan efekt kod svojih čitatelja. Pa ajmo probati na tragu Hucovog komentara mog komentara, sad su za promjenu Hucove riječi označene kurzivom:

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.

Pođimo od Branislava Glumca autora kultne "Zagrepčanke" (nije greška u naslovu, Glumac je bio pismen za razliku od nekih suvremenih autora i blogera), kojeg sam imao zadovoljstvo upoznati neočekivano, na neobičan način. Naime moj drugar Matija je sa svojom udrugom istomišljenika "ParNas" organizirao u Rijeci sad nažalost pokojni festival književnosti "Kičma" (Knjige i časopisi na morskoj ariji)
Ja sam Matiji rekao da vjerojatno mogu na festival bez problema dovesti autora najznačajnijeg hrvatskog romana dvadesetog stoljeća (naravno mislim na urbanu književnost, varalice i ognjištari nisu u toj konkurenciji) Alojza Majetića, njegov Čangi je već povijesni junak jednog književnog razdoblja kod nas, jer itekako dobro poznajem Majetićevu novu književnu muzu i suradnicu blogericu Danielaland. (fotografija je pak iz povijesnih dana bloga haer):


(samoslik radila Danči)

Rekao sam da u paketu naravno ide i velika blog pjesnikinja Danči, što je Matija odmah objeručke prihvatio. Nazvao sam Danči da joj priopćim da zaokruže Rijeku na svojim kalendarima te da se spreme za promjenu za druženje ovdje, a s Matijom će se bez problema dogovoriti o refundiranju troškova. Ona je odgovorila, oke, super, ja neću čitati, zadnje vrijeme volim biti voditeljica (onda je moment zastala), ali imamo jedan problem. Pitao sam koji problem, sve se da dogovoriti, pa s Majetićem zadnje vrijeme uvijek putuje i Glumac. Koji glumac, pitam ja zbunjeno, pa Branislav. U jebote problema, kako neočekivano, dva kapitalca jednim udarcem, ne, ne trebam uopće sa šefom Matijom razgovarati. Ostalo je povijest, bilo je to odlično posjećeno književno druženje, poslije smo Matija, oni i ja završili u dobrom ribljem restoranu, Majetić se pokazao neobično darežljiv, darovao mi je čak četiri svoje knjige, Glumac je donijeo uz ljubaznost i svoj potpisani zaštitni znak "Zagrepčanku" na dar, od Danči sam tradicionalno dobio obećanja i šipak, ali to je već neki tradicionalni đir, osim legendarne blogerice s kojom od 2009. ne komuniciram, kod koje se mora dobro paziti kakvim ćeš joj darom uzvratiti na njen. Majetić mi je u povjerenju rekao, da on baš nije prije pratio blogove, da mu je Daniela rekla da sam ja najbolji, odgovorio sam, ako je rekla, valjda i jesam, te da i on s Danči vodi zajednički blog koji su nazvali Heidegger i da ga je nagovorila da objave zajedno prvi hrvatski blog roman, i bi tako...
Odužio mi se post, nisam se maknuo od početka, smislio sam ja odgovore i na primjedbu o brkovima velikog Nietzschea, to možda drugi put, a možda na sveto Nikadarevo
kako obično govore one koje me bolje poznaju...

U velikoj sam gužvi, za razliku od socijalističkih vremena i nestašica kava i deterdženta radi se o nestašicama vitalnih stvari, nužnih za opstanak. Još u staroj godini je počelo s traganjem za inzulinom, uspjeli smo ga naći u maloj privatnoj virovitičkoj ljekarni, oklijevali, jer smo ga mogli samo naveliko kupiti, na kraju nam se itekako isplatilo. Sad već tragamo za špricama,a po dućanima je umjetno izazvana i nestašica dijabetske pseće hrane, pokušava se stvoriti monopol one koju psi ne žele. Dovijamo se narudžbama, no paketi s prazničkim darovima su izazvali kaos kod svih naših dostavnih službi, a snijeg, potpuno neočekivan u ovo doba godine je problem dodatno potencirao. Ha, koju smo naivnu sliku imali o kapitalizmu i potrošačkom društvo "Trebat će samo novaca pa ćeš imati i biftek i dobar pršut te francuske sireve i sve što uzaželiš."Novca za nužno za preživljavanje bi se našlo, makar sve prodali lihvarima u pola cijene, ali malo sutra, istina je nešto drukčija. Završavam, idem na mail, još tinja nada za pronalaženjeg željenog paketa, gospođa iz središnjice privatne službe se zbilja trudi, ali teren je, kao u stara dobra vremena, nepredvidiv.
Ajmo na pjesmu i na za Hrvatsku bitnije stvari:

Čitam na računalu da je u mom kvartu minus dva i da pada snijeg, izlazim na balkon, vidi stvarno, čudi me da fotić nije ulovio pahuljice, padalo je prilično gusto.



Penjemo se u vrt nakon jutarnje šetnje i razočarenje mekšom mekšom stolicom, Jin je već drugi dan bez suhe hrane, a sad se bojim, hoće li i sutra stići, snijeg u Hrvatskoj, opća opasnost ;) Vrt, malo se ulovilo i s ove, a i s druge strane, gdje je više rastinja, ali nije baš fotogenično. Nestašice hrane, snalaženje za šprice i inzuline, ma fućka se više meni, ako se glupom narodu opet ratuje, ali nestašica lijekova, e to već plaši.



Dobro je, auto koji smo konačno uspjeli jednom parkirati uz naš vrt svjedoči da je ipak padao pravi snijeg, mada iskustva s Bosnom i Gorskim kotarom sugeriraju suprotno.



Jina smo konačno dobili u vrt, ne gušta kao one davne godine, kad je stao
javni promet i nas par mlađih naivaca došli na posao da nam se domar čudi, pa zašto niste zvali barem školu, na radiju su javili čim je počelo padati, da se sve odgađa.



Nakon ručka i ponovo vrta Jin i ja smo krenuli, dok se još snijeg vidi, u novu šetnju, danas nije bilo eksplozija kao sinoć, kojima je sve iznenadio valjda "jedan druge vjere", ali su letjele grudve, izgleda da zbilja Jin i ja loše starački izgledamo, pa nas poštedjelo.
Da nije čuvara morala mogao sam snimiti epohalnu fotografiju, trojica dječaka sadističkih izraza lica drže curu znatno višu rastom od njih, koja ih pokušava otresti, četvrti joj ubacuje grudve i trlja gdje stigne, a peti s odstojanja uspješno pogađa sve skupa.
Lica budućih ratnika i nekih novih osloboditelja od nas samih...

Izlazimo sinoć, šetati se mora, još je podnošljivo hladno, za četvrtak najavljuju najhladniji dan godine, jutros, sad, ovdje internet kaže da je okrugla nula, međutim otvarajući škure i prozor shvatio sam da nema govora o pet minuta prozračivanja. Na riječkoj FB grupi se sinoć kasno raspisali o Talijanu beskućniku, koji spava pokriven s tankom dekom, ljudi se samoorganizirali, došle žene s toplom hranom i pokrivačima, čovjek poludio, pobacao deke, nek nose nazad, netko mu popodne kupio piće i još ga držalo, sad ne znam, sad dobrotvorke spavaju. Ne znam samo kad dođu najavljeni minusi hoće li sve službe, uključujući policiju, ostati nenadležne, uvijek se sjetim smrzavanja do smrti beskućničke legende iz Kölna, pisao sam svojevremeno o tome. I sinoć klasična priča, dok se žene pokušavaju organizirati za pomoć, muškarci raspravljaju, što će talijanski beskućnik u Hrvatskoj...



Iako je ova kuća visokih stropova najteža za zagrijati od svega u čemu smo živjeli do sad, ne bismo mijenjali te poglede ni kakvu takvu toplinu doma, koja nam uzročno posljedično cijenom održavanja izbija bilo kakav luksuz iz primisli, dobro je dok se što ne uruši, prije nas samih.
Rijetke srećemo vani u nedeljnu večer, očito nitko ne izlazi tko ne mora, a očito ni neki koji bi morali. Zato j i Jin demotiviran, što smo mi manijaci, nema mu drugara, a u svakoj kući živi bar nekoliko, srećemo samo mladu veliku veselu curu, koja bi se naskakivala, a mi više nismo za to, i bivšu simpatiju Doricu, koja je pak, iako nešto mlađa od Jina, sad izuzetno živčana i vuče gazdaricu mojih godina prema domu, ne da nam razmijeniti ni par kurtoaznih fraza na miru.
Dok se mi borimo s hladnoćom, čitam ujutro tajlandski blog s malog otočića naše Ani ram, imaju i oni problema, valovi se jako čuju noću, ona je trećeg nagazila na raka i zaslužila mali plik, barem smo na foto bloguvidjeli kako odmara noge, na ležaljci s direktnim pogledom na plažu i more, poznanica je četvrtog imala manje sreće, nagazila na oštar rub školjke i završila na prvoj pomoći, citirat ću odlomak s bloga bez dozvole, jer sam zaboravio svoju wordpress šifru, pa ne mogu ni lajkati ni komentirati, a imao bih što, npr. Ani, niti tražiti dozvolu, isključivo da vidite koliko smo mi sretni s našim zdravstvom, a morat ćete mi vjerovati na riječ da sam vidio žensku nogu na slici kako se obrađuje na roštilju, fotke ipak ne želim krasti, osim eventualno pokoju za vlastitu privatnu zbirku (npr. punkerice u Japanu i nešto što sam več spominjao u današnjem postu :P:
Prva pomoć izgleda ovako, svi možemo odgovorno ustvrdit da hrvatske bolnice nisu najgore na svijetu i da se moramo još poprilično strmoglavit dok ne počnemo vidat rane na stolu od roštilja s podloškom od plastične boce punjene kamenčićima, ali, nikad se ne zna. Ono što je važno jest da je Nika dobila liječničku pomoć, da je došla koji dan ranije dobila bi i šavove, ovako je dobila flaster i antibiotike. A od nas jedno veliko hvala za dijeljenje ove dokumentarno-poučne fotografije radnog naziva “Noga na roštilju. . (s putopisnog bloga naše Ani ram, siječnja 2025.)



Svaka šetnja po zimi pak mora motivirati, znali smo da jedan od tri supermarketa u blizini mora raditi, jučer je bio dežuran onaj nizozemski, a mi smo uz put imali diskusiju o jednom njemačkom, u kojoj trgovkinje dobivaju sitan dodatak na brzinu kucanja računa, tako da ne možeš na miru spakirati svoju robu, jer trgovkinja čim otipka tvoj račun počinje skenirati sljedeći i dovodi te u neugodnu situaciju. Ja sam navodio pak primjere iz zadnjih knjiga vođe Crvenih brigada legendarnog Renata Curcia, prevedenih i kod nas. Otkako je pušten iz zatvora nakon dugogodišnje zatvorske kazne, on se bavi istraživanjem položaja radnika u većim talijanskim trgovačkim lancima, zastrašujuće uvjerljivo sve, traži se bezuvjetna lojalnost i stalna spremnost na lojalnost firmi, načini kažnjavanja neposlušnosti su perfidni, recimo blagajna jedne trgovkinje je cijelo prije podne morala biti otvorena i snimana je naravno, dok su druge po potrebi uskakale na smjenu, kad bi se stvorio red, premještanje u drugu filijalu nakon porodiljnog i slično...
Sinoć mi je fotić iznenađujuće dobro lovio mrak, da sam znao da će ići napravio bih još fotki, ali sam odmah vidio da će biti problema s blještavim svjetlom unutrašnjosti super marketa, niti žućkasti filter (učim se), tu ne pomaže. Vidim da mi je post predug, pa, što bi u svom Vjekopisu napisao časni Juraj Dobrila, svršavam...

Kroz zamagljene prozore
nazire se provalija strasti
prave riječi ključ su za ulazak
u dubine jučerašnjeg nestajanja
krici ništa ne govore
krici samo svjedoče
boli željenog pada.

U toj igri ne možeš pobijediti
to što te usisava je smrt
a ta koju ponižavaš je tvoja psiha
koja ne zna napustiti
toplu prljavštinu nestajanja
važan je samo posljednji krik
koji opravdava krive putokaze.

Ovi stihovi ne rješavaju ništa
potpuna predaja ne rješava ništa
očaj sladostrašća ne spašava ništa
samo zavaravanje stvarno jest
da te ništa nije boljelo
da je bilo predivno u zanosu nestajanja
da smo uspjeli napustiti sebe.